Strašna tragedija u osnovnoj školi u Beogradu potresla je cijelu regiju. Učenik sedmog razreda ubio je osmero djece i zaštitara, dok su šestero djece i nastavnik ranjeni, a među njima ima i životno ugroženih. Policija je objavila kako je pronađen detaljni plan ubilačkog pohoda te spisak djece koju je planirao likvidirati.
Cijeli slučaj sve je ostavio u šoku i nema tko se danas nije zapitao zašto je 14-godišnji dječak to napravio i otkud mu hrabrosti. Mi smo razgovarali s psihologinjom i psihoterapeutkinjom prof. dr. sc. Gordanom Buljan Flander, koja ima dugogodišnje iskustvo rada s djecom, pogotovo u adolescentskoj dobi.
“Ne ulazeći u ovaj konkretan slučaj, to što je netko odličan učenik ne znači da je sretan i zadovoljan. Pritisak i očekivanja zbog ocjena mogu sigurno dovesti do trauma i frustracija. I ta djeca razviju ili depresiju ili agresiju. Često meni djeca kažu: ‘Mene mama i tata vide samo kroz ocjenu. Ja im vrijedim toliko kakvu imam ocjenu’. Jako je važno djeci pokazati da ih volimo i da su nam važni takvi kakvi jesu. Roditelji bi se trebali fokusirati na to da su im djeca sretna, a ne da su perfektni u školi. Zašto svi moraju ići na fakultete? Zašto djecu ne poticati da se bave nekim drugim zanimanjima”, objašnjava nam psihologinja.
Također, navodi da je i ubojstvo zaštitara jedan od pokazatelja da sprječavanje i prevenciju ovakvih događaja trebamo poticati u drugom smjeru.
“Ovo je pokazatelj da sami zaštitari nisu dovoljni, trebamo usmjeriti programe u školi, možda nauštrb nekih drugih predmeta, u smislu razvitka empatije. Trebamo djecu naučiti suosjećajnosti i poštivanju drugih, staviti se u cipele drugog vršnjaka. Kako je njemu kada mu se netko ruga, kada ga netko ismijava, kako je njemu”, predlaže Buljan Flander.
‘OGROMNA TRAGEDIJA’ Fuchs povodom masakra u Beogradu: ‘Vidjet ćemo na koji način podignuti zaštitu’
Igrice, društvene mreže, TikTok izazovi sigurno nisu razlog ovom događaju, kaže, ali mogu biti jedan od faktora.
“Mi ne možemo djecu izolirati od interneta. Trebamo iskoristiti mogućnosti interneta da djecu educiramo. Možemo kod djece razvijati kritičko razmišljanje, primjerice koje igrice su dobre, koje loše, što potiču, što možemo naučiti iz njih, što izazivaju u nama. I to bi škole također trebale uvesti, sat kritičkog razmišljanja. S djecom trebamo razgovarati, razgovarati i razgovarati. Nije nama cilj djecu kontrolirati, nego od naše izvanjske kontrole u njima stvoriti njihovu unutarnju kontrolu. Škole se nažalost time ne stignu baviti, niti imaju obavezu. Mi smo djeci dali alat a nismo ih naučili kako se njime koristiti”, zaključila je Gordana Buljan Flander.
