Iako se vremena mijenjaju, i novo doba donosi nova pravila, ono što je vječno i nepromijenjivo to je svakako ljubav, a najvjerniji simbol ljubavi je majka.
Ona koja nas donosi na svijet, bdije nad nama, tiješi nas, hrabri, podiže i savjetuje. Kolika je snaga u jednoj riječi, u jednoj osobi divno je opisao hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović. Sudbina njegove majke koja bijelo platno tka sama, dok je njen sin daleko od nje sudbina je koju i danas žive hrvatske majke. Mnoge su svoje sinove i kćeri ispratile u bijeli svijet, neke od njih danas nisu s vama, već tamo negdje gore u šetnji s anđelima, gdje god da bile jedno je sigurno majke vole i majke se vole. Baš onako emotivno i zdušno kao što to Tadijanović piše u pjesmi Dugo u noć, u zimsku gluhu noć.
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognuti lik i prosijede njene kose
Odavna je već zališe suzama.
Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.
O mati žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
