Dugi su dani u KB Dubrava gdje za pauzu mjesecima već nitko čuo nije. U zaštitnim odjelima medicinsko osoblje otežano, a užurbano do pacijenata hoda dugim hodnicima, nadajući se u sebi da će epidemija što prije završiti. Izmoreni su, a od fizičkog rada puno gore je kada moraju utipkati telefonski broj obitelji osobe koja je upravo preminula.
Tatjana koja na intenzivnoj njezi rad više od 20 godina nikad nije ni pomislila da će u jednom danu morati nazvati preko desetak obitelji kako bi im priopćila da je njihov član obitelji, nažalost, izgubio bitku za život.
“Kada vam umre dvadeset pacijenata u jednom danu, teško je. Koliko god vi bili profesionalni, na koncu ste samo čovjek. Morate osjetiti emocije jer svi ti pacijenti su nečiji roditelji, djedovi, bake, pa i djeca. Pozivi su jako emotivni jer većina njih, svoje članove obitelji posljednji put vidi prije odlaska u bolnicu, kada ni ne slute da se iz nje više nikada neće vratiti. Nažalost, i smrt nam je ovdje sastavni dio posla”, rekla je medicinska sestra Tatjana za 24sata.
Posebno je teško gledati sve te mlade ljude koji su prikovani za krevete. Jedan od njih je i 20-godišnjakinja s Downovim sindromom. Iz usta joj vire cjevćice, a na njenom tijelu mnoštvo žica spojenih s aparatima koji ju održavaju na životu. Spavala je, nesvjesna okoline oko sebe. Pored nje je žena od nekih 40-ak godina u polusvjesnom stanju. Lice joj je umorno, a pogled prazan.
“Kada je bolesnik na respiratoru, on je relaksiran, najčešće ne bude svjestan svoje okoline jer ga moramo uspavati kako bi lakše podnio mehaničku ventilaciju. Pacijentu tada stavljamo cijevi u dušnik što zna biti izuzetno bolno za njega, kao i sam period kada je pacijent na respiratoru”, rekla je Tatjana.
Neki pacijenti u takvom stanju znaju provesti više od mjesec dana. Liječnici nemaju izbora, samo žele učiniti sve kako bi se spasio svaki život. A neki ni ne napuste bolnicu. To je bolna istina.
