Stuttgart gori od bijesa Hrvata nakon mise: Svećenik objavio što su im napravili

Polnoćka u katedrali, ilustracija. (Foto: Josip Bandic / CROPIX)

Njemačka javna televizija ARD izazvala je burne reakcije vjernika zbog prijenosa polnoćke iz crkve svete Marije u Stuttgartu, gdje je scena jaslica prikazala lik Isusa na šokantan način. U jaslicama nije bilo prikazano novorođenče, već odrasla osoba. Takozvani “sluzavi Isus” bio je čovjek omotan mokrim rižinim papirom, koji je u fetus položaju ležao na sijenu. Taj čin je komentirao fra Zvonko Tolić, voditelj Hrvatske katoličke misije Berlin, u svom otvorenom pismu.

“Kao katolički svećenik koji sam godinama u Stuttgartu bio odgovoran za dušobrižništvo hrvatskih vjernika, obraćam se javnosti s dubokom osobnom potresenošću. U svojoj svećeničkoj službi spoznao sam da vjera Crkve nadilazi granice jezika, podrijetla i nacije. Upravo zato ne mogu i ne smijem šutjeti kada se mnogi katolici i katolkinje – neovisno o svom podrijetlu – osjećaju povrijeđenima u svojoj vjeri”, započeo je.

“Božićna polnoćka iz Stuttgarta, prenošena na televiziji, duboko je pogodila mene i brojne vjernike. Ono što, zajedno s Vazmenim bdijenjem, pripada najsvetijim noćima crkvene godine, oblikovano je na način obilježen provokativnim inscenacijama, seksualnim aluzijama i elementima koji su se morali doživjeti kao bogohulni. Sve je to učinjeno pod izlikom navodnog umjetničkog izraza. Protiv toga izričito podižem prigovor”, napomenuo je fra Tolić.

‘Pozornica provokacije’

“U Stuttgartu sam pratio ljude – krstio, vjenčavao, pokapao, s njima molio, nadao se i trpio. Među njima su bili Hrvati, Nijemci i vjernici drugih naroda. Za sve njih božićna polnoćka nije kulturni događaj, nego sveti prostor susreta s Bogom. To što je upravo taj prostor postao pozornica provokacije, doživljavam kao teško zloporabljenje liturgijske i duhovne odgovornosti. S teološkog gledišta, Božić je slavlje utjelovljenja Boga”, istaknuo je.


“‘I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama’ (Iv 1,14). Ovo otajstvo zahtijeva strahopoštovanje. Liturgija nije estetsko eksperimentalno polje niti projekcijska površina osobnih poruka, nego služenje vjeri cijele Crkve. Ondje gdje se to otajstvo izobličuje, bogoslužje gubi svoje temelje zasnovanim na istini. S moralnog gledišta vrijedi: umjetnička sloboda ne oslobađa od odgovornosti. Sloboda završava ondje gdje poviduje. Svjesno nepoštivanje vjerskih uvjerenja nije znak hrabrosti ili napretka, nego izraz bezobzirnosti. Pluralističko društvo živi od uzajamnog poštovanja – i upravo prema svetome drugoga”, nastavio je.

“Kao svećenik s posebnom zabrinutošću gledam na povredu kršćanskog razumijevanja ljudskog dostojanstva. ‘Na svoju sliku stvori Bog čovjeka’ (Post 1,27). Isus Krist nikada nije ponizio čovjeka, nego ga je uspravio. Nije provocirao, nego liječio; nije izrugivao, nego ljubio. Tko u njegovo ime slavi, nosi odgovornost za to svjedočanstvo”, pojasnio je.

‘Istinska umjetnost traži istinu’

“S punom ozbiljnošću podsjećam na Isusove riječi: ‘A tko sablazni jednoga od ovih malenih koji vjeruju u mene, bolje bi mu bilo da mu se o vrat objesi mlinski kamen’ (Mt 18,6). Ove riječi za mene su kao svećenika opomena i ispit savjesti. Odlučno odbacujem da se nepoštivanje kršćanske vjere opravdava kao suvremeno ili nužno. Istinska umjetnost traži istinu. Istinska sloboda poznaje granice. Istinska humanost poštuje savjest drugoga”, zaključio je.