Vršnjačko nasilje nikada nije u redu, a nerijetko može ostaviti trajne ožiljke na psihi žrtve koja je kroz to prošla. I dok se internetom dijele mučne snimke djece koja tuku svoje vršnjake jer su na neki način drukčiji od drugih ili se jednostavno ne uklapaju u društvo, neki oblici nasilja nisu fizičke naravi.
Riječi osjetljivom djetetu, pogotovo tinejdžeru, mogu biti dovoljno jake da izazovu posljedice koje traju cijeli život. Nedavno su dodijeljene nagrade Luka Ritz hrabroj djeci koja se aktivno bore protiv vršnjačkog nasilja, a Grad Zagreb u srijedu je predstavio i rezultate istraživanja o vršnjačkom nasilju.
Prema istraživanju, između ostalo, čak je 40 posto učenika od petog do osmog razreda priznalo da ih je netko ismijavao, 46 posto da ih se ogovaralo a 46,7% da im netko govori ružne riječi od jednom mjesečno do skoro svakodnevno.
Grozote vršnjačkog nasilja
Ukupno 6,5% učenika osnovnih škola je doživjelo da ih je netko od vršnjaka u školi barem jednom jako istukao tijekom života, dok je 28% učenika doživjelo da ih je netko od vršnjaka jako udario ili gurnuo od jednom mjesečno do skoro svakodnevno.
Tim povodom, a kako bismo ukazali na grozote vršnjačkog nasilja, u nastavku donosimo ispovijest jedne anonimne sugovornice (podaci poznati redakciji), koja je za svog školovanja prošla kroz horor s kojim se nosi i danas, dva i pol desetljeća kasnije.
“Bile su to kasne devedesete, bila sam šesti ili sedmi razred osnovne škole. Odrasla sam u siromašnoj obitelji gdje ponekad nismo imali vode niti struje. Roditelji su se pokušali snaći kako god znaju ili umiju, ali nismo imali pristup svaki dan vodi za tuširanje ili drugu osnovnu higijenu”, započinje priču naša sugovornica.
Djeca su to, govori, vrlo brzo prepoznala, te su joj se počela rugati zbog toga jer je siromašna. Govorili su joj da zaudara i da je neugledna, te su ju počeli šikanirati iz društva.
Bila je gubavac u školi
“Prema meni su se ponašali kao da sam gubavac. Jedan posebno zločesti dječak nagovorio je druge da se zajedno prave da me nitko ne smije dodirnuti. Čak ni moju torbu ili jaknu.
Ako bi slučajno dodirnuli mene ili nešto moje, ponašali su se kao da su taknuli nešto jako gadljivo i moraju oprati ruke. To su proširili po cijeloj školi i svi su me znali kao gubavicu. Zbog toga i danas imam problema s fizičkim kontaktom s drugim ljudima, bojim se ljudskog dodira”, prepričava nam.
Zlostavljanje se nastavilo i u srednjoj školi, nastavlja, jer je isti dječak išao u školu s njom. “Srećom, ne i u isti razred. On je također ekipu iz svog razreda nagovorio da sudjeluju u njegovom planu. No, srednja škola nije bila osnovna, moja ekipa iz razreda je bila super i svi su stali u moju obranu. Neko vrijeme je pokušavao, a onda odustao”, kaže nam.
Osjećala se manje vrijednom
Njen jedini razlog zašto su ju zadirkivali jest to što je bila drukčija od drugih. Situacija kod kuće se nakon nekog vremena popravila, no maltretiranje se nastavilo. Nitko ju nikad nije udario, no udarci su bili itekakvi na njenu psihu. Jedno vrijeme je razmišljala o tome da upiše drugu školu.
“Osjećala sam se manje vrijednom, nisam se usuđivala prolaziti kroz kvart jer su dovikivali za mnom. Nastavnici su sve znali, ali nisu mogli ništa učiniti osim dati mi koju hrabru riječ. Na tome sam im zahvalna”, kaže nam sugovornica.
Situacija se nije promijenila
Nažalost, desetljeća su prošla, a ponašanje pojedinaca nije se promijenilo. Ispričali su nam tako neki čitatelji primjere zadirkivanja i maltretiranja koje su vidjeli oko sebe.
“Jednom sam u busu vidio grupu djevojčica kako su krenuli zadirkivati nekog dječaka. Zvali su ga p***r i pitali ga ima li curu.
Kad bi im rekao da ima, one su se samo počele smijati i gurati ga. Mali dječak je samo zacrvenjenih ušiju stajao i pognuo glavu. Bilo mi ga je tako žao, ali taman kad sam htio prići i reagirati autobus je došao na stanicu i svi su klinci izašli. Tužno je što se to i dalje tako događa. Umjesto tolerancije, takvo ponašanje”, prepričao nam je jedan čitatelj.
