Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) posljednje tri godine bilježi porast broja zahtjeva za izdavanje odobrenja za nabavu oružja. Premda se slažu da je Zakon o oružju nedorečen, stručnjaci dvoje oko razloga zašto su Hrvati postali “ludi za oružjem”.
Prema podacima MUP-a, u vlasništvu građana je 314.783 komada oružja, od čega 18.705 dugog i 85.963 kratkog vatrenog oružja te 34.550 komada oružja kategorije C koje služi za glasne pucnjeve i 6565 bitnih dijelova oružja. Treba naglasiti i da je tim brojkama obuhvaćeno oružje koje pripada policajcima, pripadnicima oružanih snaga i pravosudne policije, zaštitarima, sportskim streljačkim i streličarskim organizacijama te pripadnicima drugih državnih tijela koji su ovlašteni držati i nositi oružje.
U policiji napominju da Zakon o nabavi i posjedovanju oružja omogućuje nabavu oružja i u svrhu sakupljanja, međutim takvo oružje se ne može nositi niti se za njega može nabavljati streljivo. Isti zakon, dodaju u MUP-u, ne propisuje ograničenja u smislu broja komada oružja koje građani mogu nabaviti.
Razlozi traženja odobrenja za oružje
MUP je tijekom 2022. zaprimio 21.226 zahtjeva za nabavu oružja, dok je do 22. veljače ove godine podnijeto 1893 zahtjeva.
Oružje Hrvati najčešće nabavljaju zbog loca, a drugi najčešći razlog koji se ističe jest – osobna sigurnost. Treći razlog je sportsko streljaštvo.
Ovlašteni sudski vještak za balistiku, vatreno i hladno oružje te predsjednik Hrvatskog saveza za praktično streljaštvo (IPSC Hrvatska) Dubravko Gvozdanović u razgovoru za Hinu tvrdi da povećanje broja podnesenih zahtjeva za nabavu oružja nije toliko značajno da bi mu se pridonosila veća medijska pažnja. Također, napominje da se radi tek od ponedesnim zahtjevima te da to ne znači da su svi ti zahtjevi i realizirani kupovinom oružja.
Dodaje da tek oko šest posto Hrvata posjeduje legalno oružje, što nas, smatra, ne čini naoružanom nacijom. Međutim, istaknuo je dva razloga zbog kojih Hrvati posljednjih godina sve više legalno žele nabaviti oružje.
“Razlozi leže u općoj nesigurnosti uzrokovanoj pandemijom COVID-a, ali značajno više zbog neizvjesnosti koja je prethodila ruskoj invaziji na Ukrajinu, a koja se u konačnici pretvorila u brutalni rat. Samim time, ljudi se osjećaju nesigurnima i osobno znam mnogo ljudi koji su poželjeli imati oružje radi samoobrane, a da ga prije nisu htjeli posjedovati”, kaže Gvozdanović.
Ne treba zanemariti ni, dodaje, uspjehe hrvatskih proizvođača oružja na stranom i domaćem tržištu.
Ima jedna ”caka”
Iza MUP-ovih statistika, kaže Gvozdanović, krije se i jedna “caka” prema kojoj ispada da se u Hrvatskoj najviše prodaje lovačko oružje. Tvrdi da je policija nesklona izdavanju oružnog lista za držanje i nošenje vatrenog oružja za samoobranu, pa građani preko lovačkih ispita i iskaznica nabavljaju pištolje ili civilne poluautomatske inačice vojnih pušaka koje načelno ne trebaju za lov.
Govoreći o Zakonu o nabavi i posjedovanju oružja građana, Gvozdanović naglašava da je regulativa nejasna u mnogim segmentima, čak i kontradiktorna.
“Aktualni zakon zahtijeva određene preinake, primjerice tim više što predlagatelj, odnosno MUP prilikom pripreme novog zakona 2018. nije bio voljan prihvatiti prijedloge o legalizaciji prigušivača koji danas postaju nužnost u Europi, posebice kod lovaca. Tu se vidjelo da predlagatelj zakona ne poznaje materiju, već isključivo djeluje putem zabrana i ograničenja”, kaže stručnjak.
Zakon nije jasan?
Također ističe da mnogi dvojbeno napisani članci zakona ostavljaju dojam pravne nesigurnosti jer, kako tvrdi, policijske uprave različito tumače članke zakona, što ne može biti cilj zakona. Uz to, ocjenjuje da je zakonodavac načelno nevoljkog stava da građanima dozvoljava legalnu nabavu oružja u svrhu samoobrane, a da pritom takav svoj stav nikada nije argumentirano pojasnio.
“U praksi to znači da vam MUP može, a i ne mora, odobriti dozvolu za nošenje u svrhu samoobrane i uvijek je u pravu, dok im s druge strane nitko ne može osporiti takve odluke, bez obzira bile one pozitivne ili negativne. U javnosti je stvoren dojam da se radi o nekakvim posebnim provjerama koje MUP izvodi, a pojedinac ih mora proći. No, stvarnost je puno prizemnija, odnosno takve odluke, manje više, isključivo ovise u dobroj volji pojedinaca iz sustava”, pojašnjava.
Stručnjak za sigurnost i nekadašnji načelnik Uprave kriminalističke policije Željko Cvrtila slaže se s Gvozdanovićem u ocjeni da se najveći dio kaznenih djela počini ilegalnim oružjem, ali smatra da se porast potražnje za oružjem ne može povezati s pandemijom COVID-a. Dodaje da bi se aktualna situacija u Ukrajini u jednoj mjeri mogla potencirati veće zanimanje Hrvata za oružjem.
Problematično dokazivanje razloga za naoružavanje
Cvrtila naglašava kako najprije treba razdvojiti ilegalno od legalnog oružja. “Zaprječavanje nabave legalnog oružja ne znači borbu protiv ilegalnog oružja”, smatra.
Podsjetio je na slučajeve iz prakse u kojima netko tko je otprije imao legalno oružje, a namjera mu je bila počiniti kazneno djelo, nabavio za tu priliku ilegalno oružje, znajući da policija može ući u trag počinitelju vještačenjem legaliziranog oružja.
Cvrtila smatra da je Zakon o oružju prerigorozan jer ima tri stavke. Pojašnjava da je riječ o sigurnosnoj i zdravstvenoj provjeri te u konačnici dokazivanju razloga potrebe za oružjem, a koju smatra viškom. Također ukazuje i na određene zakonske proturječnosti.
“Građanima je teško obrazložiti policiji razloge zbog kojih namjeravaju nabaviti legalno oružje. Ukoliko građanin kao razlog navede neku prijeteću opasnost, policija često odbije zahtjev za nabavu oružja smatrajući da će se podnositelj braniti od prijetnje pa će počiniti neko kazneno djelo. S druge strane, Kaznenim zakonom je propisana mogućnost samoobrane svakom građaninu u situaciji u kojoj mu prijeti opasnost”, kaže Cvrtila.
Stručnjak ocjenjuje da postoji i nekoliko problema u politici povrata oružja. Precizira da dio branitelja želi zadržati oružje jer ima negativna iskustva s početka Domovinskog rata kada su prodavali vlastite automobile kako bi nabavili automatsku pušku i branili državu.
Cvrtila zaključuje da bi puno pametnije bilo prikupljati oružje po ugledu na nekadašnju Teritorijalnu obranu koja je oružje držala gotovo u četvrtima u kojima su živjeli oni koji su to oružje zaduživali. “Branitelji bi u tom slučaju znali da ih u slučaju potrebe njihove puška čekaju na sigurnom mjestu”, zaključuje.
