ZAGREB ZAMIJENIO LONDONOM (ali ovo nije još jedna klasična patetična priča): ‘Najviše se družim sa Srbima’

commons.wikimedia.org

U London je stigao na preporuku rođaka koji je tamo proveo već dvije godine radeći na ugradnji stolarije. On mu je kazao kako ga isti takav posao čeka ukoliko je zainteresiran. Ivan nije dvojio ni minute.

Valovi odlazaka mladih i obrazovanih ljudi iz Hrvatske u želji za zdravijim radnim odnosima i sigurnijom egzistencijom već je postala standardna i svakodnevna priča. Ne brinite, ovo nikako nije još jedna u nizu tužnih ispovijesti s blagom dozom patetike u stilu “intelektualac otišao u tuđu zemlju trbuhom za kruhom, šmrc, krivim Hrvatsku što mi nije omogućila…”

Mladež je danas nikad svjesnija realnosti vremena u kojem živi te je u cijelosti odbacila sve one konzervativne i tradicionalne običaje i stavove nekih prijašnjih sustava prema načelu: “zaposli se u jednoj tvrtki i miran si do kraja života“…

Ivan je 24-ogodišnji prvostupnik informatike iz Zagreba koji se nakon uspješnog završetka ispita tekuće akademske godine, odlučio preko ljeta okušati u inozemstvu. U englesku prijestolnicu, London, otišao je kako bi nešto zaradio, no ponajviše kako bi stekao određeno iskustvo te poboljšao vladanje engleskim jezikom.

Za Zagreb.info ovaj 24-ogodišnjak jednostavno je prepričao svoja iskustva i viđenja nakon mjesec dana boravka u Londonu

ŽIVOT U LONDONU: ‘Oduševile su me londonske tržnice, podsjećaju me na Jakuševec”

U London je stigao na preporuku rođaka koji je tamo proveo već dvije godine radeći na ugradnji stolarije. On mu je kazao kako ga isti takav posao čeka ukoliko je zainteresiran. Ivan nije dvojio ni minute.

“Po dolasku na aerodrom Stansted iznenadila me užurbanost gomile ljudi svih rasa i nacionalnosti i nekako nedorečen dojam ogromnog grada, koji sam donekle i očekivao”, kaže u uvodu i nastavlja: “Smjestio sam se u stan kod rođaka nedaleko centra, a već sutradan, u subotu, krenuo sam na svoj prvi radni dan. Nakon sinoćnje gužve odjednom na ulici nije bilo “žive duše” i to me pomalo iznenadilo, no ubrzo sam saznao da većina ljudi ovdje ne radi vikendom, ipak to se na moju tvrtku nije odnosilo.”

Prvim radnim danima Ivan se brzo privikao na posao u kojem je već imao iskustva, a napominje kako je njegovu prilagodbu ubrzalo i to što su, uz nekolicinu Hrvata, radnici u njegovoj tvrtki većinom Srbi, pristupačni ljudi s kojima je ubrzo ostvario dobar odnos. “Svakodnevno se zafrkavamo bez imalo zle namjere na nacionalnoj osnovi”, kaže Ivan.

pvc-alu-stolarija-proizvodnja-1-640

U početku se susreo s nekim, njemu nezamislivim običajima i oblicima inovativnosti koje u svojim kućanstvima prakticiraju Britanci.

“Prvi posao mi je bila ugradnja kuhinje u četvrti Fulham. Odmah su mi u oko upali požarni alarmi postavljeni na gotovo svakom koraku, pa su mi rekli kako Britanci najviše strahuju od požara“, kaže naš sugovornik i dodaje: “Drukčija utičnica, perilica rublja nalazi se u kuhinji zato što u kupaonici ne smije biti utičnica, pa posebne slavine za hladnu i toplu vodu u kupaonici te slične stvari koje su po meni nepotrebno kompliciranje. Vjerojatno su Britanci htjeli po nečemu biti posebni”, pretpostavlja.

Najbolji utisak na njega su ostavile londonske tržnice, jer na njima možete pronaći svakakve nezamislive i originalne stvari: “Nešto slično našem Jakuševcu, samo na međunarodnoj razini. Prodaju Indijci, Bugari, Makedonci, Japanci i svi ostali, uz naravno nezaobilazno cjenkanje koje svemu tome pridaje dodatnu draž. A uz to su i štandovi sa hranom”, oduševljen je Ivan. U želji za što vjerodostojnijem obilasku Londona poslužio se biciklom, kao velikom prednošću zbog neizbježne gužve u prometu, a kaže kako ga je iznenadila međusobna obzirnost svih sudionika u prometu: “Vozači će uvijek propustiti jedan drugoga. Jedina iznimka su žene, no sličan slučaj je i kod nas”, u šali nam prepričava Ivan.

Običaj koji se sve više primjećuje u Zagrebu; kultura uživancije i odmora u parkovima, u Londonu je općeprihvaćen: “Oni koji nisu u pubovima, dosta vremena provode na travnjacima uz dekice”, opisuje nam svoja zapažanja Ivan.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Nekoliko dana prije leta objašnjavao sam roditeljima kako se koristi Skype. Iako sam otišao na tek nekoliko mjeseci nedostaju mi roditelji. No kada diplomiram svakako bih se mogao u London vratiti i na duže vrijeme”.[/box]

NOVAC U LONDONU NIJE PROBLEM: ”Ljudi rade i poslove o kojim pojma nemaju” 

Što se tiče plaća, Ivan kaže kako mu se svidio sustav isplaćivanja na kraju radnog tjedna: “Prvo sam bio skeptičan, no ubrzo sam promijenio mišljenje i mislim da bi bilo zgodno kad bi se to uvelo i kod nas. Znaš s koliko novca svaki tjedan raspolažeš, pa nema kukanja uz opravdanja “visok datum” i slično, kao kod nas”, ističe.

Ivanova plaća u stolariji je ispod londonskog prosjeka, ali kaže kako se od nje može komotno živjeti. “Samo četvrtinu plaće potrošim na režije i stanarinu, dok mi ostatak preostane za druge potrebe. U mjesec dana uštedio sam dosta novca, pa sam si priuštio stoga dosta stvari koje u Hrvatskoj vjerojatno ne bih mogao”, ističe Ivan.

London_Eye_(1302205182)

Kaže kako se, konkretno u Londonu, svima nude razne mogućnosti, a ljudi tamo rade svakakve poslove, čak i one o kojima “pojma nemaju”. “Ovisi koliko si ambiciozan, ali novac ovdje nije problem i dojma sam da ga je prilično lako zaraditi, a naravno i potrošiti”, tvrdi Ivan. Pored financijske, odnosno pozitivne strane života u Londonu Ivan naglašava manjak socijalnih čimbenika koji karakteriziraju Hrvatsku: “Nedostaju mi druženja kao kod nas, navikao sam na nešto drugo, a ovdje to jednostavno nije na zavidnoj razini. Iako sam zasad zadovoljan viđenim, veseli me povratak u Hrvatsku i početak nove akademske godine”, kaže Ivan.

Svaka priča o odlasku mladih iz Hrvatske na koncu kao da nekako mora sadržavati i tužnu notu. Ivan se prisjeća suza roditelja prije odlaska, ali i podrške koje su mu dali: “Nekoliko dana prije leta objašnjavao sam im kako se koristi Skype. Iako sam otišao na tek nekoliko mjeseci nedostaju mi roditelji. No kada diplomiram svakako bih se mogao u London vratiti i na duže vrijeme”, zaključuje Ivan.

Ivanova priča prilično vjerno opisuje aktualne trendove u Hrvata. Osim ako se nešto drastično, preko noći, ne promijeni, sasvim je izgledno kako će u budućnosti sve više djece svojim roditeljima iz “tuđine” slati pošteno zarađene funte i eure za njihove nagomilane dugove. A odnos će im se zasnivati uglavnom preko Skypea ili nekih novih krikova tehnologije.

Svako vrijeme nosi svoje, a novi naraštaji shvatili su da jednostavno “nema kruha od ljubavi“, ma koliko god voljeli svoju “rodnu grudu”, svoje mjesto pod suncem moraju negdje pronaći. Pa bilo to i u Njemačkoj, Velikoj Britaniji ili Irskoj, jer zna postati prilično frustrirajuće dovijeka očekivati revolucionarne nove strategije i reforme naših političara kako bi se otvorila toliko potrebna nova radna mjesta. Sveopća i laička slika utemeljena na iskustvima iz neposredne blizine je da posla, a ni prostora za napredak (u bilo kojem smislu) u Hrvatskoj baš i nema, a niti pogled u budućnost ne daje nam prevelike razloge za optimizam.

 

 

 

Komentari