Svaki dan možemo čuti kako se mladi žale ne negativna iskustva koja su proživjeli na pojedinim poslovima…
Ono što najviše frustrira je činjenica kako nakon završenog fakulteta ustvari nisi “nitko i ništa” i kako te ne čeka posao u nekoj super firmi s odličnom plaćom, već naprotiv, pokušavaš naći posao i raditi bilo što. Razgovarali smo sa jednom djevojkom koja nam se požalila na užasno iskustvo u jednom privatnom dućanu u Zagrebu.
“Završila sam studij na Fakultetu političkih znanosti prije četiri godine, nakon kojega sam neumorno tražila posao u struci. Kada sam si napokon priznala da je to jednostavno nemoguće, odlučila sam raditi bilo što, iako nigdje nemam iskustva. Pročitala sam oglas za jedan privatni dućan gdje se traži radnica. Iako o tome poslu nisam znala baš ništa pomislila sam “zašto ne” i dogovorila razgovor za posao”, rekla nam je Josipa.
“Razgovor je prošao i više nego dobro, prema obećanjima šefa, uvjeti su bili super, posao nije bio opširan…sve u svemu, odlično za početak”, nastavlja Josipa i dodaje kako je bila sretna što će konačno moći zaraditi novac koji joj je bio prijeko potreban.
Često nas na razgovoru za posao obasipaju slatkim riječima, uvjeravajući nas u nešto u što i sami ne vjeruju. Većina nas u to povjeruje, sve dok se ne suočimo s pravom istinom.
“Došla sam sretna na posao. Obukla sam kutu i pričekala kolegicu koju sam trebala upoznati taj dan. Čim je došla, odmah mi je bez ikakvog pozdrava i upoznavanja rekla “aha, ti si nova, ajde uzmi krpu, tu ti je voda i kanta, pa prvo očisti sav pod”. Nije mi bilo teško očistiti pod, ali način na koji mi je to rekla izazvao mi je suze u očima. U sebi sam pomislila “dobro, napravit ću to bez pogovora, možda kasnije bude bolje volje”, nastavlja svoje iskustvo Josipa.
LEĐA SU ME TOLIKO BOLJELA…
Njezin boravaku dućanu pretvorio se u neopisivu torturu i kako kaže, svaki dan morala je dizati teške gajbe prepune piva jednu za drugom i tako ih nositi s jednog kraja dućana na drugi.
”Osim što sam radila u skladištu, radila sam sve moguće fizičke poslove, uz rad na kasi, rezanje salama i sireva i nabave kruha. Leđa su mi doslovno “otpadala” od toliko nošenja gajbi i raznih paketa koje mi je šef samo istovario ispred dućana”.
Svaki dan je bila na rubu suza i kako kaže, morala se nekako s tim pomiriti jer joj je novac bio i više nego potreban…
“Osjećala sam se doslovno kao rob, jer tako su me tretirali. Svaki dan šef je dolazio s novom robom koju je trebalo preslagivati i stavljati na police. Naravno, i to sam radila ja, dok su kolegice gledale, nešto došaptavale i lakirale nokte. Preko ruku mi je u danu znalo proći i preko sto kila, gdje sam na večer dolazila doma “potrgana”. No, nikada neću zaboraviti svog šefa kada se izderao na mene iz čista mira i rekao mi “ajde to sve istovari iz kamiona (a to su bili prašci za veš u pakiranjima po 10-15 kila, kartoni mlijeka, paketi gaziranih pića itd.). Čim sam istovarila, odmah mi je naredio da gajbe iznesem iz skladišta, i da neke ponovno unesem u skladište. Osjećala sam se izrabljeno i jadno. Jedva sam stajala na nogama a bio je tek početak smjene. Bojala sam se jesti. Rušila sam se na poslu od gladi i fizičkog napora. Nakon mjesec dana više nisam mogla izdržati i odlučila sam dati otkaz”, završava svoju ispovijest djevojka.
Ovakvo izrabljivanje radnika, a sve češće i žena uopće nije novost. No, svako ovakvo svjedočanstvo svakoga nanovo ostavi bez teksta. Pogotovo je frustrirajuće i jadno kako nakon toliko godina truda i studiranja, postanemo ni manje ni više nego robovi koje se tlači iz puke zabave…
