Koliko puta smo ga kritizirali, iako je jedan od najskupljih europskih nogometaša.
Igrao je u najvećim klubovima, osvojio četiri Lige prvaka, njegovi su transferi basnoslovni, a svi treneri koji su ga vježbali i klubovi su oduševljeni s njime. Ali, ali, ali… U reprezentaciji ga dugo čekamo. Nedostaje mu u nacionalnom dresu ono što ga krasi u klupskom nogometu, hrabrost, odlučnost, dosljednost, kontinuitet.
Ne morate pogađati, odgovor sami znate tko je on. Protiv Kanade nam je proigrao, samo da tako nastavi. Proboji, dobra dodavanja, rastrčanost, taj njegovi dugi korak, akceleracija. Sve smo to nakon dugo vremena doživjeli. A skoro smo na sve to zaboravili. Nije tajna da se Mateo Kovačić predugo ne snalazi u reprezentaciji. Ne na način da igra očajne utakmice. Već da od njega nešto kud i kamo konkretnije očekujemo.
On je svjetska marka i od njega očekujemo najvišu razinu. Želimo da bude top, jer on ima tu potentnost. Nekako suzdržan i i bojažljiv nam je predugo, nije bilo malo onih koji su zazivali da ga se lagano makne iz prve postave. A to nije nimalo lako, jer se zna što on može. A zašto to nije pružao? Razlog možda leži i u očaravajućoj agilnosti Modrića i maratonskoj kondiciji Brozovića, njegovih kolega iz našeg veznog reda.
Kovačić kao da se tu izgubi, jednostavno nije u prvome planu i kao da se pomirio s time. Sjećamo se kako ga je naš bivši izbornik Ćiro Blažević zbog svega toga oštro davno kritizirao. Koliko znamo, nakon tih Ćirinih primjedbi njih dvojica više uopće ne razgovaraju. Ćiro ne mari za to, samo veli ”ako je zbog toga i malo bolji ja sam sve to dobro rekao”.
Kovačićeve oscilacije znaju nas izluditi, priznajemo. Čovjek koji sklapa najveće ugovore, za kojeg su se otimali i Inter i Real i Chelsea u hrvatskoj momčadi nije u prvome planu. Izgleda gotovo nemoguće, ali prečesto se to ponavljalo. Zato smo njegovu finu partiju protiv Kanade dočekali s oduševljenjem.
A da ga trebamo, trebamo ga kao kruh svakodnevni, kao čašu vode. Bez ostvarene potentnosti Kovačića ne možemo očekivali daleki let na svjetskoj smotri. Imati takvog igrača u srednjem redu bez konkretnog doprinosa, što je bio slučaj u utakmici s Marokom, pravi je hendikep.
Predodređen za velike stvari
Protiv Kanade je probijao, nakon dugo vremena i driblao. Očito su ga dotakle kritike. I neka su ga dotakle. Ako treba, samo da bi bio bolji, još ga treba kritizirati. Jer, znamo da može. Ako može u klubu zašto ne bi i u nacionalnoj vrsti?
Osjećamo da mu ipak malo nedostaje samopouzdanja. Da se to vidjeti po detaljima, sjećamo se jedne akcije. Kako je probio kanadsku obranu, svojim dugim atletskim korakom, snagom ubrzanja došao u zonu šuta i nesebično dodao Brozoviću koji na nesreću nije pogodio. A bila je to Kovačićeva pozicija za udarac, bez krzmanja trebao je gađati prema kutu gola. Očito negdje u podsvijesti još postoji neka kočnica. I zbog upućenih kritika. No, on je pametan momak i zacijelo i sam shvaća da može i mora bolje. I zato je vjerojatno malo uplašen i narušenog samopouzdanja.
Možda jednostavno previše razmišlja. Ne smije više obuzdavati svoj Bogom dani naslijeđeni talent. Dobijemo li ga takvog ne vidimo nam kraja. Zato Kovačiću, daj poludi konačno! Znaj da te trebamo.
Jedan od najcjenjenijih igrača europskog nogometa u hrvatskoj reprezentaciji je standardan po nastupima, pritom ne baš i očekivanog doprinosa. To vrijeme mora proći. Kovačić je takav tip i ugled od igrača od kojeg se ultimativno nešto veliko očekuje. Ima igrača čiji se limiti znaju i od njih se očekuje samo, primjerice, da ne griješe. Kovačić ima takav renome da s pravom očekujemo da konačno postaje čest čovjek odluke.
Želimo mu sve najbolje, za početak odlučujući gol protiv Belgije. Može i u finalu. Što da ne, ta on je predodređen za velike stvari. Neka to konačno shvati!
