ZAGREB NIKAD OVAKO PRIJE NIJE SLAVIO: Beograd je bio zabrinut, ali nisu ništa mogli protiv ove elite

Foto: Cropix

Prošlo je sad već okruglih 40 godina od famoznog slavlja navijača Dinama. Od naslova u bivšoj Jugoslaviji, pobjede Ćire Blaževića i njegovih Modrih, bilo je to nešto nezaboravno. Jedan naslov, koji se toliko dugo čekao, napokon je stigao.

A čekalo se 24 godine. Dovoljno dugo. Upravo je autor takve pobjede, nemogućeg trna u oku političkim strukturama u Beogradu tih dana, bio nenadmašni Ćiro Blažević. Famozni bijeli šal postao je simbol pobjede koja je i njega lansirala u trenersku elitu, a koja će mu kasnije zbog simpatija s Franjom Tuđmanom omogućiti i konačnu zasluženu nagradu – svjetsku broncu iz 1998. godine.

Da, tog drugog svibnja 1982. godine stavljena je točka na “i” velike sezone, ali koja je bila duga i puna uzbuđenja. Nije bilo lako, jer nije bilo na startu Bore Cvetkovića i Cice Kranjčara i u prvom, jesenskom dijelu sezone gledali smo uglavnom Vlaka, Bračuna, Z. Cvetkovića, Bručića, Zajeca, Mustedanagića, Bošnjaka, Cerina, Panića, Mlinarića i Deverića.

Ali, na proljeće su glavni aduti opet bili u kadru. Vratili su se Zlatko Kranjčar i Ismet Hadžić, krenuo je lov na naslov koji se čekao godinama, desetljećima.

Čak 24 godine. Puno previše, ako se zna što je Dinamo značio u okvirima bivše države. Pala je Zvezda na Maksimiru, bilo je više od 50.000 gledatelja, a u zadnjem kolu, u utakmici protiv Budućnosti, nakrcalo se i više od 60.000 gledatelja, neki govore i i 64.000.

Ključni trenutak ove operacije bilo je postavljanje Ćire Blaževića za trenera. Na klupu je sjeo 10. prosinca 1980. naslijedivši Ivana Đalmu Markovića.

Kad je Ćiro napokon došao u Maksimir, iskrsnuo je problem s njegovim dotadašnjim klubom Rijekom. Na Kantridi su tvrdili da još ima još važeći ugovor s bijelima, što je on demantirao.

Momčad je krenuo brusiti na australskoj turneji od 21. siječnja do 12. veljače 1981., pri čemu su u 23 dana preletjeli više od 50 000 km. Na toj su se turneji kao standardni braniči nametnuli Milivoj Bračun i Zvezdan Cvetković, a među vratnicama se ustalio Marijan Vlak.

Posebno je iznenađenje bila Bračunova selidba u ulogu beka s obzirom na to da je u svojem dotadašnjem klubu, TPK sa zagrebačke Pešćenice, današnjem HAŠK-u, igrao napadača. Mlinarić je postao kreator, idejni pokretač, duša i mastermind Dinama…

Dinamo je ubrzo počeo igrati na “mlazni” pogon, padali su Zvezda i ekipa, na kraju i ta Budućnost 1:0, tog 2. svibnja 1982., kad je napokon moglo početi slavlje koje se i danas pamti.

Komentari