Za nju riječ ‘nemoguće’ ne postoji! Upoznajte Zagrepčanku koja osvaja vrhove i gradove hodajući

Privatna arhiva

Da je planinarenje odlična fizička aktivnost za rješavanje stresa, održavanje kondicije i uživanje u prirodi, svi znamo u teoriji. Kako bi vas motivirali da se pokrenete, sve prednosti ove rekreacije otkrila nam je Sandra Bortek (42). Ova Zagrepčanka je startupovka, po struci marketinška stručnjakinja, a uz to i turistička vodičica, zaljubljenica u prirodu, planinarenje i duga hodanja. Za nju riječ “nemoguće” ne postoji, a kako sve stiže, što savjetuje budućim planinarima i koje vrhove je osvojila, otkrila nam je u intervjuu za Zagreb.info.

Kada ste počeli planinariti i kako se razvila ljubav prema toj aktivnosti?

Kad me to pitaju, zvuči mi nekako ozbiljno. Kao da sam se već popela na desetke svjetskih vrhova. No, to valjda samo tako zvuči u mojoj glavi jer očekuješ da jednog dana zaista tako i bude. Ne bih znala točno kad sam počela planinariti. Ni danas ne bih rekla da planinarim već da hodam po prirodi. Točnije bi bilo – Sandra landra.

Prije 10 godina otkrila sam treking utrke i jako mi se svidjela ta kombinacija orijentacije i trčanja u prirodi. Iako sam oduvijek bila sportski tip, nikada nisam voljela trčanje i možda sam se svega par puta do tada popela na Sljeme. Sada je uvjet bio da počnem trčati, ako želim otkrivati planine. Uz odličnu ekipu u školici trčanja u organizaciji AK Sljeme počela sam skupljati kilometre. Otrčala sam desetke utrka i nekoliko polumaratona, ali glavni motiv je bio odlazak na treking utrke koje su se uvijek održavale na nekom brdu – Velebit, Istra, Mljet, Rab, Papuk, Medvednica, Sutjeska, Durmitor i dr.

Nikad nisam bila neki trkač, ali sam zato otkrila da volim trčati nizbrdo. Još uvijek, nikako da se dogovorim s uzbrdicama i rado bih da mogu popeti neki vrh hodajući – nizbrdo. No jedan od razloga zašto se penjem gore je da bih mogla ići prema dolje.

Privatna arhiva

Kakav je osjećaj popeti se na vrh planine?

Koliko god mi je teško kad se penjem, i često mi se ne da uopće pokrenuti, ja se i dalje spremam za brdo, oblačim tenisice, hodam, kukam, znojim se, sve me boli, ali sve to nestaje onog trenutka kada dođem na cilj. Do onog trenutka kad primjerice dođem na neki vrh, odakle puca pogled na horizont.

Obožavam vidikovce i otvorene vrhove. Tek tada vidiš koliko si zapravo malen. Planinarenjem (ili landranjem) očistim glavu, uživam u prirodi, u bojama, u prirodnim zvukovima. Što mi je teže uzbrdo, to mi svakodnevni problemi postaju manji, ja postajem jača jer svaki put napravim nešto što sam do tada mislila da možda i neću. Visine, litice, vidikovci, putevi koji te vode često u nepoznato, to je za mene sloboda. Trebam li uopće reći koliko je fizička aktivnost važna, a kako je samo svjež i čisti zrak danas poželjan!?

Koliko često planinarite i kako je lockdown utjecao na to?

Kako povremeno radim kao turistički vodič, prošle su godine putovanja izostala, ali sam zato krenula češće u prirodu. Dva do tri puta tjedno bila sam na Medvednici. S obzirom na to da sam sam svoj gazda, organizirala sam si posao tako da radim ono što volim i da imam dovoljno slobodnog vremena za ono što mi vraća energiju – moja landranja po prirodi. Krenula sam sama, zapravo u pratnji četveronožne Milly (pas mog brata, iako svi misle da je moja). Iako smatram važnom krilaticu “u šumu i planinu nikad ne idi sam”, rijetko tko je mogao preko tjedna uloviti vremena za šetnje, a ja sam odustala od čekanja drugih i savršenih trenutaka da nam se zvijezde poslože.

Privatna arhiva

Planinarite li sami ili u društvu?

Nastojim jedan dan u tjednu hodati sama, a druge prilike rado dijelim s prijateljima. Drago mi je da sam neke od njih pokrenula. Da me krivo ne shvatite, i ja imam ljude oko sebe koji su mi podrška – ponekad savjetom, iskustvom, a ponekad je dovoljno da su glas razuma. Na zahtjevnije uspone nikad ne idem sama. Uvijek je to društvo koje ima iskustva i poznaje tu rutu. Nedavno sam se priključila Planinarsko društvu Zagreb i nadam se da ću se s njima popeti neke vrhove u Sloveniji i Austriji.

Što je po vama nužno prilikom odlaska u planinu?

Iako se na planinarenjima odlično zabavljamo i važno mi je da se svi puno smijemo, prilično sam stroga kad je u pitanju oprema. Kao vodič i kao prijatelj, nikome ne bih dozvolila odlazak u prirodu u neprimjerenoj obući i bez vode. Ja uvijek u torbi imam mali set prve pomoći, kartu ako sam na nepoznatom terenu, mobitel je uvijek pun i imam minimalno dvije litre vode sa sobom. Sada već znam koliko mi hrane treba, što mi treba od odjeće, dobro se snalazim u prirodi (i prostoru), ali opreza nikad dosta. Ako idem prvi put na neki meni nepoznat teren, onda uvijek nekome kažem kuda planiram ići.

Tko god želi u prirodu, osobito na malo zahtjevnije staze, potičem ga da ide s onima koji imaju iskustva ili još bolje – da se učlane u neko planinarsko društvo i završe planinarsku školu. Naučit će tako osnove, upoznati nove ljude i planinariti sigurno. Ljudi se izgube i ozlijede na Medvednici. Nema potrebe da itko postane tema crne kronike.

Privatna arhiva

Najviši vrh na kojeg ste se popeli?

Najviši vrh koji sam popela je Bobotov kuk na Durmitoru, 2523 m/nv. No, meni uopće nije do osvajanja metara, već prolaska kroz cijelo to iskustvo penjanja i uživanju u visinama. Kao što rekoh, ne volim ići uzbrdo pa mi je svaki uspon na brdo, bez obzira koliko je to visoko, jedna pobjeda za mene.

Simpatična zgoda s planinarenja u posljednje vrijeme?

Ove godine, bilo nam je zabavno na Svetoj Geri. Prijateljicu smo odveli na prvo planinarenje u životu. Nakon tih 19 kilometara mislim da nema te prepreke koju ne može savladati. Na Učkoj smo uživali u pogledu na Kvarner, a potom preselili prema Buzetu gdje smo drugi dan išli na Stazu 7 slapova. Petrova gora nam je bila kao lagana šetnja, Strahinjščica nam je priuštila prekrasan vidikovac prema Medvednici, na Kleku smo uspjeli izgoriti na suncu dok smo radili piknik na vrhu.

Što biste poručili ljudima koji se žele okušati u planinarenju, ali još nisu pronašli dovoljno jaku motivaciju?

Prije tri godine počela sam sa svojim godišnjim izazovima. Nije to izazov koji je nemoguć, dapače. Primjerice, često sam razmišljala kako bi bilo iz Novog Zagreba propješačiti do Stubičkih toplica. Znaš da možeš, ali pitanje je hoćeš li se ikad pokrenuti i to napraviti. Tako sam ja otišla u šetnju preko Medvednice do Stubaka. Iduće godine godine sam hodala od Planinarskog doma Gorščica do Podsuseda, lani sam išla pješke u Jastrebarsko. To su bile rute od preko 30 km. Ove godine me, ekipa s kojom radim, podržala i šalju me na avanturu zvanu Highlander Croatia u rujnu, gdje me čeka 100 km Velebita kroz pet dana.

Prijateljica i ja smo već u pripremama jer treba svu opremu nositi sa sobom, tako da nas do polaska čeka još mnogo kilometara po brdima. Nadam se da će sve biti ok i da ću se tijekom puta moći javljati prijateljima koji prate moja landranja. Ako ništa drugo da ih nasmijem svojim dogodovštinama. Kad me netko pita “zašto?”, ja kažem “a zašto ne? mislim da slike sve govore.

Privatna arhiva

S obzirom da ste i proputovali daleke zemlje, koja vas se posebno dojmila i koju destinaciju biste preporučili putoholičarima?

Maroko je definitivno moja omiljena destinacija, uvijek bih ga preporučila. Hrana, ljudi, gradovi, priroda, pustinja, ja sam tamo kao doma! Ima i tamo jedno brdo koje bih voljela popeti jednog dana – Toubkal, najviši vrh Atlasa. Iran, bi bio moj drugi izbor. Kuba vjerojatno treći. Svakako bih jednog dana voljela kročiti na Kilimanjaro.

Je li vas se više dojmilo upoznavanje Hrvatske kroz penjanje, hodanje ili druge zemlje na putovanjima?

Dok ne putujem daleko, putujem visoko. Hrvatska je mala, ali dovoljno velika za prve korake u prirodi. Možda nemamo Alpe, ali imamo dovoljno izazovne planine u kojima se treba kretati s poštovanjem i oprezom. Bolje da se podcijenite, nego precijenite svoje mogućnosti. U planini nema mjesta egu i dokazivanju. Sve se stigne. Brdo nigdje neće pobjeći.

Kako to sve uspijevate?

Slike uvijek izgledaju bajno, ali nitko ne vidi koliko truda stoji iza njih. Radim dosta, ima i neprospavanih noći, štedim za meni važne stvari, odričem se kako bih imala vremena za ono što volim. Ništa u životu ne dolazi servirano. Hodanje ništa ne košta. Možda tu treba krenuti. I ja se divim ljudima koji planinare i putuju i dok god sam zdrava mislim da nemam izgovora da ne pokušam ostvariti ono što si zacrtam. Ne da idem njihovom putem, već da idem svojim.

Komentari