Ponekad taj sport zna biti opasan, ekstreman, a nije baš ni jeftin. Za jednu utrku treba izdvojiti dosta novaca. Provozali smo se s jedinom rally vozačicom u Hrvatskoj, ali kako nam je rekla, bilo bi joj drago da ima još kolegica u toj disciplini. Njezino ime je Gorana Hunić, ima 44 godine, a brzina i adrenalin je pokreću.
Utrkuje se s muškarcima i priznaje, nije ju strah. Otkrila nam je kad je ta ljubav prema automobilima počela. “Gnjavila sam oca kao mala, zaželjela sam se pokrenuti vozilo i tu je tata rekao: ‘ok, ajmo’.
Pokazao mi je s 12 godina sve što i kako treba i u principu od 12. godine znam promijeniti brzinu, zaustaviti auto, pokrenuti auto, sve što treba. I naravno kroz godine, nisam mogla dočekati tih čarobnih 18. da krenem voziti. Kad sam krenula, od 18. sam zapravo maštala kako ću jednog dana ono, sjesti u taj trkaći neki svoj i odvesti jednu svoju prvu utrku”, govori Gorana.
A ta prva utrka bila je 2007. godine. Tog dana više nije bila suvozačica, već je preuzela volan u svoje ruke. “Što da vam kažem, onako strah, tamo je postojao strah. Sjećam se da svi su rekli moraš se odmoriti, naspavati, što si još budna, idi lezi. Kako ću spavati, prva trka, tresete se dok oblačite kombinezon, čarape, svu opremu na sebe i ono idete u nešto što sad više ne sjedite s desne strane, već ste vi oni koji upravljate tim vozilom i onako da je lako bilo nije. Sjećam se digla sam se negdje oko pola četiri ujutro i u spavaćici i tenisicama hodala po cesti da vidim je li mokro, sklisko… Istarske ceste su skliske uvijek”, rekla nam je Gorana.
Kao jedna od rijetkih žena u ovome sportu, kaže, nailazi na negativne komentare, ali njima se ne opterećuje. Otkrila nam je i zašto baš – rally.
“Rally je jedna disciplina koja traje. Kada krenete na brzinac, kojih ima od sedam do 24 kilometara, morate ih uspješno proći i savladati. Prije svega, to je timski sport. U toj disciplini su dvije osobe u automobilu i to je zapravo ono što je mene privuklo. Uvijek je lakše kada je dvoje, u svemu”, smatra Gorana koja u svaku trku odlazi s određenim poštovanjem. U sve se upustila iz hobija, a ljubav sada traje već godinama.
“Žar je i dalje isti, ništa se zapravo nije promijenilo. Ako nešto volite, to je to ne”, rekla je Gorana. Nada se da će još se neka žena pridružiti i okušati kao vozačica rallyja. Suvozač na na utrkama joj je kum Zoran.
“Meni je jako teško kad mene netko vozi jer ne mogu se opustiti i svaka čast, eto, mom kumu i suvozaču. On je već jedno izvjesno vrijeme sa mnom u automobilu, navikao se na moje ludosti i prihvatio me takvu kakva jesam. Tako da, gibamo se, kotrljamo se. Izletjeli smo, razbili smo auto, ali tu smo jedno za drugo tako da, jako je bitno da si posada vjeruje”, smatra.
Pogledajte video:
A koliko je to opasan sport, pokazuje i to da se na bočnim staklima auta nalaze i krvne grupe vozača i suvozača. To je bitno u slučaju da se dogodi nesreća. Osim toga, voziti rally i nije baš toliko jeftino.
“Za jednu utrku je potrebno minimalno pet tisuća kuna, da bi sve bilo kako treba. Primjerice, jedna guma, trkaća, vam je u prosjeku nekih 250 eura, pa probajte to nekako malo. A vi ih morate imati pet. Morate imati barem pet za slučaj da se koja probuši, uništi, morate imati rezervni kotač”, rekla nam je Gorana, koja radi i kao instruktorica u školi.
Kaže da za nju polaznici kažu da i nije baš blaga. “Meni je cilj da oni nauče voziti i da samostalno barataju svojim vozilom u prometu i da im se ništa ružnog ne dogodi. Koliko god ja možda njima išla na živce kvocanjem ili prigovaranjem, u konačnici, onog trena kad izađu van iz tog auta s uvjerenjem, nema ponosnije osobe od mene”, rekla je, a otkrili smo pokazuju li i njezina djeca interes za rallyjem.
“Kći baš i ne pokazuje želju da se utrkuje kao mama, ali sin itekako. Njegova jedina želja za 18. rođendan je da s mamom odvozi jednu utrku, da mi čita”, rekla je Gorana. Za kraj je otkrila i što je njezin najveći uspjeh u rallyju.
“Pa evo još uvijek sam tu. Borim se s muškarcima, nisam odustala, nisam se predala i idemo dalje”, zaključuje.
