Život, često surov i nepravedan, nepošten i nepouzdan, otima nam drage ljude u punoj snazi. Upravo tako pomislili smo prije šest godina, 4. travnja 2012. godine nakon vijesti o smrti nogometaša Dinama, Rijeke, Herculesa i hrvatske reprezentacije, Dubravka Pavličića. Koji je nakon silne i uporne borbe izgubio duel s opakim rakom gušterače. Imao je samo 44 godine…
Omiljeni mladić koji je karijeru započeo u Dinamu svoj životni put utro je nogometnim koracima, a u svojoj karijeri bio je i svjetski prvak. Da, 1987. godine pod vodstvom Mirka Jozića mlada reprezentacija bivše Jugoslavije osvojila je svjetski naslov na smotri u Čileu. U toj reprezentaciji, kasnijih svjetskih nogometnih veličina, među brojnim Hrvatima bio je i Dubravko Pavičić. Jedan podatak pritom zapanjuje, iz te generacije čak su četiri igrača postali zvijezde madridskog Reala – Jarni, Prosinečki, Mijatović, Šuker.
Nastupio je u svih šest utakmica a u finalnoj utakmici protiv Nijemaca prvi je pucao jedanaesterac nakon produžetaka. I pogodio!
Red se sjetiti te generacije u kojoj je bilo mnogo hrvatskih nogometaša: Dragoje Leković, Branko Brnović, Robert Jarni, Dubravko Pavličić, Slavoljub Janković, Igor Štimac, Zoran Mijucić, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki, Milan Pavlović. Predrag Mijatović, Tomislav Piplica, Davor Šuker, Gordan Petrić, Pero Škorić, Dejan Antonić, Slaviša Đurković i Ranko Zirojević.
Rođeni Zagrepčanin, Pavličić je zapravo s nogometom počeo u Radniku iz Velike Gorice, no brzo je došao u Dinamo gdje je odmah počeo igrati za juniorsku momčad. Prvi puta nastupio je u službenoj utakmici za seniorsku momčad Dinama, 1986. godine, u derbiju protiv splitskog Hajduka kada je Dinamo pobijedio sa 4-0. Za zagrebački Dinamo odigrao je sveukupno 124 utakmice i postigao 7 pogodaka. Iz Dinama 1990. prelazi u Rijeku gdje igra četiri godine, potom se odlučuje za odlazak u Španjolsku. Do 1997. branio je boje Hérculesa, a iduće tri godine Salamance. S oba je kluba ispadao iz elitnog razreda španjolskog nogometa, a profesionalnu je igračku karijeru zaključio u drugoligašu Racing Ferrolu u kojem je proveo jednu sezonu. Po završetku karijere ostao je živjeti u Španjolskoj, gdje je jedno vrijeme igrao nogomet amaterski.
Za Hrvatsku je debitirao u srpnju 1992. protiv Australije u Adelaideu, na turneji pod vodstvom Stanka Poklepovića.
Pričali smo ne tako davno o njemu s njegovim bratićem, Sašom Pavličićem-Bekićem. Uglednim odvjetnikom i bivšim disciplinskim sucem Prve i Druge HNL.
“Sjećam ga se koliko je bio oduševljen pozivom za hrvatsku reprezentaciju, za turneju po Australiji 1992,. godine, u jeku Domovinskog rata. On sam mi je rekao da mu se ostvario san”.
Potom nam njegov bratić objašnjava koliko je Pavličić volio Dinamo:
“Bio je zaluđen Dinamom, nevjerojatno zaluđen. Kada ga je Dinamo transferirao u Rijeku došao je kod mene zajedno s Komljenovićem plačući. Na njegovo mjesto u Dinamo su potom došli slabiji Čapljić i Đurđević. U finalu Kupa za Rijeku je protiv Dinama zabio gol, nakon te utakmice dobio je ponudu od Herculesa, španjolskog drugoligaša. Odmah je naučio jezik i brzo napredovao”…
Bio je Dubravko Pavličić i u reprezentativnoj generaciji 1996. godine koja je na Euru u Engleskoj osvojila 5. mjesto, pod Blaževićevim vodstvom, ubilježio je dva nastupa. Za Hrvatsku je odigrao 26. utakmica, posljednju 1997. godine u Sendaiju protiv Turske.
Na pripremama za europsku smotru 1996. u Engleskoj izbornik Miroslav Blažević inzistirao je da dugokosi Pavličić i Elvis Brajković ošišaju kosu: “A zašto to ne tražite od Bobana?”, pobunio se Pavličić. “Kad budeš Boban, nećeš ni ti morati!”, u svom stilu odgovorio mu je Ćiro. Sljedećeg jutra Pavličić se pojavio obrijan na nulericu i stao pokraj Igora Pamića. “Kad već nisam Boban, barem mogu biti Pamić!”, kazao je Dubravko.
Kao visoki obrambeni igrač nije se libio često kretati u napad i za obrambenog igrača bio je neobično efikasan. U klupskim uspomenama legendarni su njegovi pogoci za Hercules protiv Barcelone zbog kojih je katalonski gigant ostao bez naslova prvaka. Dvaput je zabio jakoj Barceloni sa Ronaldom, Figom, Guardiolom, Stoičkovom, Figom…
Saša Pavličić-Bekić nam objašnjava:
“On je znao biti igrač mjeseca 2000. godine u španjolskoj Primeri kraj svih onih veličina što su tada nastupali u Realu i Barceloni. Bilo je to drugačije vrijeme, nije bilo toliko interneta, društvenih mreža, podataka i povezanosti, danas o svakome igraču znate svaki njegov potez. Pavličić je u Španjolskoj sjajio. Pa, on je jedini Hrvat koji je Barceloni zabio dva gola na Camp Nou”.
Nakon sjajne igračke karijere u Španjolskoj je ostao i živjeti, podizati svoju obitelj s troje djece, suprugom i djecom, Teom, Tinom i Lukom.
Preminuo je nakon duge i teške bolesti u bolnici u španjolskom gradu Elcheu, od raka gušterače, u 45. godini, 4. travnja 2012. godine. Posljednji ispraćaj Dubravka Pavličića bio je 6. travnja 2012. godine na krematoriju u Alicanteu a dio pepela su, prema njegovoj želji paraglajderi, njegovi prijatelji, rasuli u Sredozemno more. Pavličić je bio doporvak Španjolske u paraglajdingu. Na utakmici njegova bivšeg kluba Hérculesa protiv Girone istoga dana susret je počeo minutom šutnje, a gledatelji su u petoj minuti, simbolički se prisjećajući njegovih nastupa u plavo-bijelom dresu s brojem pet, ustali sa sjedala i ovacijama mu odali počast skandirajući njegovo ime i prezime. Njemu u spomen ulaz broj pet stadiona Estadio José Rico Pérez u Alicanteu nosi ime Dubravko Pavličić.
Prisjeća se njegov bratić Saša Pavličić-Bekić neugodnog trenutka kada se saznalo za bolest:
“On je mene nazvao i rekao – Sad ja pričam a ti šutiš. Rekao mi je da je ozbiljno bolestan i da sad kući to ide reći supruzi. Morate znati, on je sam sebi organizirao sprovod. Sam je otišao u krematorij i u ostale potrebne službe, da se njegova supruga, djeca rodbina ne bi morala baviti s tim neugodnim poslom. Cijeli grad, Alicante mu je došao na sprovod, plakali su i gradonačelnik i župan, zaista je bio omiljen”.
Autor: Andrija Kačić Karlin
