Ovaj nogometaš bio je član slavne Dinamove generacije iz 1982., a umro je u bijedi i siromaštvu na ulici. U periodu kada je jugoslavenski nogomet bio na vrhuncu moći on je bio jedan od najvažnijih igrača, a na kraju nije mogao niti slutiti da će završiti na ulici. Riječ je o Ismetu Hadžiću, kojeg smo se prisjetili u feljtonu o nogometnim legendama.
Ima ljudi koji su bili na krivim mjestima u krivo vrijeme, klubovi im nisu bili pošteni poslodavci, a neke ni život nije mazio. Što može život – ne može nitko. Jedna od takvih, teških priča bila je ona koju je imao Ismet Hadžić. U jednom dijelu života, nakon karijere, živio je u automobilu, radio je nešto po tržnicama. Kada se pročulo u kakve je teškoće Hadžić zapao, Dinamo ga je povukao k sebi, dao mu je posao trenera u mlađim dobnim uzrastima i time mu je spasio život.
Samozatajan, skroman, povučen i tih, Hadžić je imao život toliko atipičan za nogometne zvijezde. On je u svom životu poslije nogometa došao do dna i kada su svi mislili da mu nema spasa, uspio se othrvati porocima i dotadašnjem načinu života, uspio je naći okrjepu među prijateljima, pronaći posao i živjeti kao sav normalan svijet.
Veliki igrač
Baš je u tome njegova silna vrijednost. Čovjek je pao i onda se podignuo, a takav čovjek je vrjedniji od onog koji nikad ne padne, da parafraziramo kinesku poslovicu. Može se primijeniti upravo i na Ismeta Hadžića, na dragog nogometnog i društvenog lika iz Zagreba osamdesetih godina…
Karijera mu je bila lijepa. Imao je pri kraju i ponudu iz Las Vegasa za igranje malog nogometa. Ćiro Blažević je u to vrijeme inzistirao na njegovom ostanku. Osamdesetih se u tadašnjoj državi od nogometa moglo lijepo živjeti, ali se nije mogla osigurati životna egzistencija.
Kako je Hadžić pričao, koštalo ga je njegovo dobročinstvo. Živio je svojim skromnim životom, a volio je malo, hajdemo to tako reći, i ‘zalomiti’ onako u stilu – dok je bilo u džepu, bilo je i prijatelja. Kada se džep, pak, ispraznio, svi su prijatelji odjednom postali prezauzeti za njega. Legendarni Hadžija je ostao sam.
‘Počeo sam prijateljima posuđivati novac
Sjetio se tada Hadžija da je ljudima posuđivao novac, pa je potražio te svoje drugove da mu ga vrate, jer se, eto, našao u takvoj situaciji. No, odgovora od ‘prijatelja’ nije bilo. Sve što je posudio, sve što je zaradio, nestalo je bez traga kod njegovih navodnih prijatelja.
“Nisam imao više kamo, osjetio sam da sam izdan”, pričao je godinama kasnije, nakon što se već oporavio. Nije uspio prodati ni stan, a kasnije je ostao i bez njega. Izlaza nije bilo. Ostao mu je život na ulici. Spavao je u Zapruđu u starom automobilu, skrivali su ga policajci iz tog zagrebačkog kvarta, na način da ga nisu prijavljivali zbog beskućništva.
“Kako je to počelo? Počeo sam prijateljima posuđivati novac, od 10 do 100 tisuća eura. Bio sam tako odgojen pa sam pomagao svima koji su me tražili. Sjedili bismo za stolom, a netko bi rekao: ‘Treba mi pet, deset tisuća da se izvučem’, a ja sam mu ih dao jer meni u tom trenutku nije trebalo. Nisam bio škrt. No, onda je došla kriza. Ljudi nisu vraćali ili su vraćali premalo. Neki su me počeli i izbjegavati. Posebno sam bio slab kada bi spomenuli djecu.”
Preminuo 2015. godine
“I danas bih im vjerojatno za njih posudio. Ali shvatio sam tužnu istinu: ako hoćeš izgubiti prijatelja, posudi mu 100 eura. A onda sam još zaronio i u alkohol, pa mi je piće odnijelo i ostatke ostataka. Na dnu me našao Zlatan Arnautović, koji je preko novinara, pokojnog Ivice Šanteka, pokrenuo akciju za moje spašavanje”, bio je dio Hadžićeve bolne priče.
Napustio nas je 2015. godine, a nakon što je preminuo, ostala su sjećanja na veliku karijeru s terena, ali i na priču u kojoj se otvorio o svojim problemima poslije završetka igranja…
