Iznos gradske potpore amaterskoj košarci jedanak je mjesečnoj plaći jednog igrača Cibone.
Rekreativna košarka u Zagrebu nikada nije bila u goroj poziciji. Mali klubovi prisiljeni su spajati se s većima da bi uopće opstali, iako postoji zadovoljavajući interes za upisom u njihovu školu košarke. Međutim, financije stvaraju ogroman problem, a potpora rekreativnom sportu nikada nije bila niža. Od Grada dobivaju potporu u iznosu od 70 sati godišnje što je približno 17 tisuća kuna, a troškovi se penju i do 65 000 kuna, samo za plaćanje termina dvorane koju koriste. Ostale troškove, među kojima je i plaćanje lige, niti ne ubrajaju.
“Samo ću vam reći da jedan igrač Cibone ima mjesečnu plaću u visini naše potpore od Grada.”, rekao nam je dipl. kineziolog i trener košarke u manjem klubu, Stanko. Njegov klub dio je Športskog društva koje je osnovano zbog brojnih sportskih uspjeha mladih sportaša iz župe. Nazvani po rimokatoličkom svecu Petru (Stijena), ovaj KK pozitivan je primjer okupljanja mladih ljudi oko rekreativnog sporta. Puno desetljeće borili su se s nepovoljnom situacijom za amaterski sport, no sada su prisiljeni spojiti se s većim klubom.
“Nakon 10 godina, naš KK se spaja s većim klubom. Nismo u mogućnosti sami opstati. S potporom koju dobijamo, bez donacija i sponzora, ne možemo preživjeti ni dana.”, rekao nam je trener Stanko. Cibonina i Cedevitina škola košarke definitivno ugrožavaju manje klubove jer, roditelji će prije izabrati zvučno ime Cedevite, nego amaterski klub iz kvarta. Unatoč tome, interes postoji, no financije su nesavladiva prepreka. Iako su mali košarkaški klubovi pokrenuti zbog ljubavi prema košarci i micanju klinaca s ulice, a ne zbog osobnog interesa, potreba za njihovim opstankom nije prepoznata.
Zapuštena igrališta odraz su stanja u rekreativnom sportu
Djecu se premalo potiče na sport što dovodi do pretilosti i motoričke nesposobnosti, a prazna i zapuštena kvartovska igrališta odraz su zanemarivanja rekreativnog sporta. Igrališta propadaju, a mali klubovi bore se za egzistenciju.
Dok su nekad igrališta bila puna života i razigranih klinaca, a s njih je dopirala buka i smijeh, danas možemo naći tek pokojeg usamljenog igrača kojemu je lopta jedino društvo.
Od ukupno 350 milijuna kuna koje se godišnje izdvajaju za sport u Zagrebu, oko 150 milijuna namijenjeno je za javne potrebe u sportu. Od tog iznosa, samo je 4, 5 milijuna namijenjeno sportskoj rekreaciji što je mizeran iznos s obzirom na potrebe. Upravo nebriga o rekreativnom sportu i sustavno gašenje malih klubova dovode do trajnih posljedica. Sve je više klinaca na ulici dok klubovi umiru, a igrališta zjape prazna i tiha.
