Sportaši su svugdje u svijetu zvijezde. Njihov sjaj opčinjava mnoge, i dobre i zle, bogate i siromašne… Njihova je popularnost poput magneta za političare i vojnike, pjevače i dokoličare, za sve. No, sportaši su i pod posebnom paskom javnosti, gleda se na svaki njihov potez, ocjenjuje ih se, koliko je pohvala, toliko je i kritika.
No, kakvi već jesmo, traumatizirani još iz devedesetih godina zbog ratova na ovim prostorima, pa i mi u Hrvatskoj koji smo se branili od višestruko naoružanijeg velikosrpskog neprijatelja – nerijetko kod sportaša gledamo tko je na čijoj strani. Političkoj, nacionalnoj, bilo kojoj…
Nismo imuni ni svoje sportaše gledati kroz kojekakve filtere. Najbolji primjer je bio prije tri godine, na onome čuvenom dočeku naših nogometaša nakon osvajanja srebrne medalje na svjetskoj smotri u Rusiji. Nekih pola milijuna ljudi čekalo je „vatrene„, s njima se veselilo i pjevalo. Sve je izgledalo idealno. Ali, ne!
Mnogi su doček nazivali pogrdnim imenom samo zato jer su Luka Modrić i nogometaši poželjeli da se s njima u autobusu od zagrebačke zračne luke do središta Zagreba vozi pjevač Marko Perković-Thompson. Čija je pjesma „Lijepa li si” odavno postala i neslužbenom himnom hrvatske nogometne nacionalne vrste. Bilo je degutantno doživljavati poruke zajedljivosti i mržnje prema Daliću i njegovim izabranicima samo zato što su bili s Thompsonom. Kao da se od igrača tražilo da se opravdavaju zašto slušaju njegove pjesme.
Srbi napadaju Modrića, Hrvati i Bošnjaci – Đokovića
Možemo cijeniti ili je cijeniti nečiji glazbeni ukus, ali činjenica jest da su te rane devedesete još uvijek karcinom u našim dušama, bez obzira o kojoj se strani radi, kao i bez obzira o kojem je sportašu riječ.
Da se i u Hrvatskoj i u Srbiji nismo baš odmakli od događaja prije tridesetak godina bilo je zgodnom primjetiti i ovih dana. Umro je veliki košarkaški trener, Duda Ivković. Trenirao je u bivšoj državi mnoge proslavljene hrvatske košarkaše, vodio ih do svjetskog vrha. K tome, sjećanja govore da je i tijekom i nakon rata uvijek bio korektan prema hrvatskim sportašima…
Na ukopu se pojavio i Dino Rađa, zajedno sa Slovencom Zdovcom. Čak su i nosili lijes pokojnog Ivkoviča na onaj počasni način kako se to rade s pokojnicima koji su zadužili svijet i vrijeme u kojem živimo. I mislite li da je Rađa prošao bez kritika. Jasno, bilo je pohvala, pa i više od kritika. Ali, kritike su došle i iz Srbije i iz Hrvatske. Iz Srbije na način „što ovaj radi tu”, iz Hrvatske, pak, „ovo mu nije trebalo„.
Sve su to traume iz devedesetih, koje nikako da prođu. Nema više združenih odreda, ali ima devedesetih!
Pa, pogledaj o sljedeći primjer. Ovih dana Novak Đoković opet je vijest dana u Bosni i Hercegovini. Stigao je u Sarajevo na svadbu srpskog džudaša Nemanje Majdova. Prije toga bio je u Visoko, gdje se družio s kontroverznim istrađiteljom, svojevrsnih arheologom Semirom Osmanagićem koji se bavi „bosanskim piramidama„. Ta je posjeta izazvala simpatije kod bošnjačkih medija, da bi samo dan kasnije po Đokoviću isti sasuli drvlje i kamenje.
Razlog je iznova isti. Trauma krvavih devedesetih godina. Na toj svadbi Novak Đoković je s članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednikom Republike Srpske, Miloradom Dodikom pjevao pjesme – Halida Bešlića. Sve se u trenutak stubokom promijenilo, Đoković je od sjajnog sportaša i velikog čovjeka postao suradnik „ratnog zločinca”, posebice nakon što se fotografirao s časnikom vojske Republike Srpske koji je spasio život Ratku Mladiću…
Očito je da na ovim medijskim prostorima u borbi za zanimanje čitatelja i traženju senzacija svaki potez bilo kojeg slavnog sportaša prolazi kroz filtere sukobljenih političkih opcija. I tu nema mira, niti će ga skoro biti, kako je sve već eskaliralo.
Zaista se možemo zapitati hoće li tako biti za desetak, tridesetak ili stotinjak godina? Mjerenje krvnih zrnaca, pomno praćenje tko se druži zajedno, ima li prijatelja kod nekad sukobljenih nacionalnosti, to nema veze sa zdravim razumom. Kolikogod te fikcije smijemo i na neki način, antropološki ili sociološki pokušati opravdati.
Sportaši su najmanje krivi, zapravo posve nedužni za događaje iz ranih devedesetih i nametati im jedan oblik kolektivne ili pojedinačne krivnje je bezobrazno i gnjusno.
