SRAMOTA TEŠKA ČAK 800 MILIJUNA KUNA: Rješenje se nikako ne nazire, a najmanje dva stadiona smo trebali imati za taj novac

Ilustracija (Foto: Damir Krajac / CROPIX)

Zagreb, Dinamo, i reprezentacija, dakako, bez stadiona su okrnjeni i oštećeni u svom djelovanju, imidžu i perspektivi.

Nadalje, ako upućeni tvrde da se u obnavljanje, malo-pomalo maksimirske grdosije utrošilo dosad sto milijuna eura to vam jednostavno znali da se za te novce u Hrvatskoj moglo sagraditi ili obnoviti barem pet stadiona. Na kojima bi mogla igrati i reprezentacija.

Stadion u Maksimiru još uvijek strši onako nezgrapno nedovršen, sramoteći sve nas same, pa čak i one koji na njemu igraju, kamoli ne i one koji su ga doveli do tog stanja. Tako se lako da zaključiti da je maksimirski stadion samo vječni stadion u izgradnji, stadion u Maksimiru, koji ne zadovoljava ni estetski ni funkcionalno, a o komforu za gledatelje da ni ne govorimo. Zagrepčani su za Maksimir već izdvojili novaca koliko bi bilo dostatno za dva nova, pristojna stadiona.

Stadion ili ruglo?

Stadioni, baš svugdje, u svijetu zorno pokazuju sliku stanja i u sportu, ali i u dotičnom društvu. Razvijene zemlje diče se sjajnim stadionima, svojevrsnim svemirskim brodovima na zemlji, svaka organizacija velike priredbe zemlju domaćina nagna na građenje još monumentalnijih, ali i svrsishodnijih stadionskih zdanja.

No, nije to nekakav poseban natjecateljski duh k u građenju stadion među zemljama koje dobivaju velike priredbe, ili imaju veliku nogometnu i inu tradiciju. To je jednostavno potreba prilagođena i modernom sportu i modernom čovjeku.

Nije Hrvatska baš tako nerazvijena da bi imala takve jadne stadione. Zemlja koja je odavno uskočila u europski unionski brzi vlak doslovce nema niti jednog stadiona koji bi zadovoljavao kriterije Uefe i Fife.

A onaj glavni, nacionalni, na kojem reprezentacija i najuspješniji klub nove države nastupa, u gorem je stanju nego šator kampista nakon olujnog nevremena. Sve se ruši, sve je zapušteno, pa čak i smrdi, a to ne bi smjela biti slika ni nas samih, niti našeg nogometa i društva, zar ne?

A koliko je novaca utučeno u navodnu obnovu, bolje nam je i ne pomišljati, a pravu brojku zacijelo nitko ne zna…

Posao za vidovnjake

Što danas imamo. Jednostavno, baš ništa. Maksimir je ruglo na kraju grada, ne zemljopisno, nego u prioritetima gradskih moćnika. Što će biti s tim stadionom nitko ne zna, hoće li se izgraditi novo Dinamovo dvorište u Kajzerici ili će se pristupiti nekakvoj obnovi Maksimira, ili rušenju cijelog objekta pa građenju novog, ili kako još neki predlažu, dovesti stadion u prvobitno zdanje, teško je i predvidjeti.

Uglavnom, zagonetka je to koju svi vidovnjaci svijeta ne mogu ni slutiti, kamoli rješavati! Kad se samo sjetimo s koliko je pompe i samodopadnosti bilo govoreno o renoviranju stadiona, spuštanju travnjaka, poslovnim prostorima. Kakve su to laži bile, takve da su u njih i povjerovali koliko god su bile nevjerodostojne.

Bogata prošlost

Taj maksimirski stadion postao je stadionom negdje 1912. godine. Sagrađeno nogometno i atletsko igralište s omanjim tribinama bilo je prilagođeno svom vremenu. Na njemu su se igrale utakmice, održavale priredbe, trenirali atletičari i nogometaši, ali ga i političari koristili za i časne i nečasne radnje. Kao i ona koju je povijest nazvala „akcijom stadiona“, kad su vlasti Nezavisne države Hrvatske na stadion dovele srednjoškolce i studente, s namjerom da iz njih naredbom izdvoje židovske đake. Kad, gle čuda, svi kao jedan stali u obranu židova, i istupivši naređeni korak najprije zajedno sa židovskim kolegama.

Gostovali su na maksimirskom travnjaku najveći nogometaši i današnjice i povijesti, redala su se gostovanja velikih klubova, bilo je tu koncerata za pamćenje, ukratko bilo je svega.

Eto, od 1912. do 1948. godine stadion je imao isti izgled. Do završetka Drugog rata svijeta koristio ga je HAŠK, a od 1948. godine tri godine ranije osnovan Dinamo. Kako su se vremena mijenjala, tako su se počele graditi nove svlačionice, zgrade, prilazi, pa i tribine.

Na prijelazu iz 1951 u 1952. godinu napravljen je i projekt konačne verzije stadiona, vlasti su se odlučile da projektanti budu Vladimir Turina i Eugen Ehrlich, a uključio se i Franjo Neidhardt. DO 1954. godine bila je napravljena zapadna tribina na dva kata, a uredilo se i atletsko igralište, godinu dana kasnije napravljena je niska sjeverna tribina, zbog zanimljivog razloga. Arhitekti su željeli da preko niske sjeverne tribine na stadion dolazi fini, svježi zrak iz bliske maksimirske šume, a taj se fini zrak i znao osjetiti na noćnim utakmicama. Nerijetko su gostujući igrači govorili da su se osjećali sjajno zbog puno kisika iznad travnjaka.

Nekada je to sve bilo dobro

Kad se sjetimo ove današnje grdosije od sjeverne tribine, pozli nam! Usput su se gradili i prilazi i zahodi i blagajne i ugostiteljski objekti, a početkom šezdesetih godina napravljena je velika i visoka istočna tribina. Dograđena na dotadašnje stajanje, mogla je primiti petnaestak, pa i osamnaestak tisuća ljudi.

To istočno sjedenje bilo je poznato kao nedosanjani san siromašnijih slojeva koji su stajali dolje na istočnom stajanju. Šipke između dvije tribine trebale su sprečavati prebačaj navijača na gornju tribinu, no ljudi su i tome doskočili. Zbijeni na hrpe radili su lanac od ljudskih tijela i vadili svoje prijatelja sa stajanja na sjedenje. Još kad se vojska dosjetila spojiti uprtače i remenje, znalo se tijekom derbija gore prebaciti i nekoliko stotina hrabrih ljudi, a bilo je i onih kojima su se razderale butine i leđa, ako ih oni s gornjeg kata nisu dobro povukli.

Na koncu je izgrađena i zanimljiva i lijepa južna obla tribina na dva kata, gradila se pet godina, završena krajem 1968. godine. I to je bio kompletan izgled nekadašnjeg maksimirskog stadiona, a još kad je 1974. godina postavljena rasvjeta, nije to bilo baš tako loše. Naprotiv.

Takav stadion imao je kapacitet od čak 64 tisuća gledatelja, a stadion je znao biti pun poput šipka, ne baš rijetko. Na Dinamo – Hajduk 1977. preko 62 tisuće, tri godine ranije na Zagrebovoj utakmici za ulazak u Prvu ligu protiv Osijeka vele da je bilo 65 tisuća ljudi, iste godine na utakmici Jugoslavije i Španjolske pisalo se da ih je „bilo nikad više“. Brojači nisu postojali, ali se znalo prodati i preko pedeset tisuća ulaznica za jednu utakmicu.

Na Europskom prvenstvu 1976. godine u Jugoslaviji, Zagreb je dobio domaćinstvo dvoboja Nizozemske i Češke, a Jugoslavija je igrala u Beogradu protiv Njemačke i pukla nakon 2-0 vodstva i izgubila 2-4. Dva dana kasnije na maksimirskom travnjaku igrala je protiv Nizozemske koja je otpala protiv Češke i opet izgubila. Bilo je malo gledatelja, tek desetak tisuća razočaranih nakon beogradskih gluposti nakon 2-0 prednosti.

Dinamo je padao u europskim kupovima na tom stadionu u nezaboravnim utakmicama, a kao svoj dom ga je odabrala i hrvatska reprezentacija koja je na njemu odigrala većinu utakmica i nikad nije bila poražena do lanjskog sraza s Englezima. Split je bio neopravdano zanemaren, zbog takvih događaja danas je pitanje domaćinstva Hrvatske politički problem, što nikako ne bi smio biti.

Svjetska imena

Na maksimirskom travnjaku igrali su gotovo svi najveći igrači, i Pele i Maradona, Rossi, Van Basten, Guulit, Platini,Beckenbauer, Cruujf, Fensenbrink, Panenka Gomes, Beckham, Scholes, Caniggia, Sanchez, Girrese, Tigana, Matthaus, Rossi, Zoff, Cabiini, Antognoni, Schemichel, Leonardo, Gerrard, Owen, Zidane, Treezguet, pa Eduardo, Šuker, Boban, Bilić, Prosinečki, Larsson, Henry, Ševčenko, Baggio, Del Pierro, Puskas, Krankl i još mnogi drugi.

Nekako, čini nam se da se ljudi s pravom boje gubitka Maksimira, jer uspomene su prekrasne. Zacijelo bi ih se lakše odrekli kad bi Dinamo dobio novi stadion, a da Maksimir bude sačuvan, kao što je to slučaj bio s Arsenalom, Bayernom i brojnim drugim klubovima. Ovako, kad je Maksimir propao, ljudima je žao i što je propao i što bi ga mogli napustiti, onako, na silu.

Maksimir je nedjeljivi dio hrvatske sportske povijesti i hrvatskog javnog života i zaista je šteta što nisu kažnjeni svi oni koji su ga nebrigom ne uništili, nego sravnili sa zemljom. Koliko god se kočoperila tribina na istoku grada taj je stadion odavno sravnjen sa zemljom. Katastrofa!

O izgradnji nacionalnog stadiona govori se duže vrijeme. Stanje maksimirskog stadiona ne obećava s obzirom na to da se nedavno sa zapadne tribine odlomio prozor, a osim toga, cijeli stadion je u prilično lošem stanju. Igranje na Poljudu, kao druga opcija, također nije obećavajuća.

Reprezentacija najbitnije utakmice igra u Splitu. Igra se i u drugim gradovima, posebno u Osijeku gdje je, mnogi će se složiti, najbolja atmosfera. Ostali tereni su kapacitetom znatno manji i teško je zamisliti da se odigra cijeli kvalifikacijski ciklus bez reprezentacije u Splitu ili Zagrebu.

Samo se sjetimo kada se prije više dvadesetak godina obnavljala samo jedna tribina maksimirskog stadiona, a opet je tu poslovao Bandić, ista je koštala nevjerojatnih i vrtoglavih sto milijuna eura, 750 milijuna kuna. Nezamislivo u kontekstu priče koju ćemo sada navesti.

Gdje je nestajao silni novac?

U trenucima dok Dinamo čezne za odlukom Grada Zagreba da mu dodijeli zemljište na kojem bi sam napravio stadion – pojavio se nacrt arhitekta Otta Barića, koji je i kao neki okvir prijedloga samog Dinama za gradnju modernog stadiona…

Pazite, taj stadion bi koštao oko 60 milijuna eura. Uzmite u obzir da je jedna tribina prije dvadesetak godina koštala sto milijuna eura – dolazimo do paradoksa i nevjerice. Gdje je i kako nestajao taj silni novac.

Prisjetimo se, Dinamo je službeno predstavio ideju kako bi trebao izgledati novi stadion u Maksimiru koji bi bio posve natkriven i kapaciteta 34 tisuće gledatelja, a stajao bi oko 60 milijuna eura, što je za objekte četvrte Uefine kategorije povoljna cijena. Vizuale je napravio arhitekt Otto Barić s partnerima iz tvrtke Polymachine.

Riječ je o prijedlogu stadiona s 34 mjesta, uz velike parking kapacitete – 300 VIP i 30 VVIP mjesta, kao i mjesta za novinare i gledateljstvo. Sva su mjesta sjedeća i natkrivena, a predviđeni su i fan shop, klupski muzej te dodatni komercijalni sadržaji na tribini sjever.

No, je li to dovoljno i dostojno rješenje?

Nakon osvajanja srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, mnogo se govorilo o izgradnji stadiona, ovog puta, činilo se tada i najozbiljnije dosad. Čelnici su se složili da takav uspjeh zaslužuje izgradnju nacionalnog stadiona i da je sramota da hrvatska nogometna reprezentacija koja već 20 godina aktivno sudjeluje na svjetskim i europskim prvenstvima (izuzev 2010. i 2000.), nema svoj dom.

Veli izbornik Zlatko Dalić da ”kada taj uspjeh nismo iskoristili da s nama nešto nije u redu”!

S jedne strane, pozitivna priča da Hrvatska dobije napokon stadion koji priliči svjetskom doprvaku, s druge strane, dosta je upitnika oko financiranja cijelog projekta i mogućnošću uspješne realizacije. Ostaje pitanje, možemo li realizirati projekt uz financiranja UEFA-e, FIFA-e i zaliha sa svjetskog prvenstva, ili će jedan dio tereta pasti na leđa poreznih obveznika? Sada se Dinamo javio sam samcat kao investitor.

Obećanja političara

Još ranije, sukladno želji šefa države Franje Tuđmana, od Maksimira je trebalo napraviti zdanje svjetske kvalitete sa 50 sjedećih mjesta. Projekt rekonstrukcije krenuo je 1998., trebao biti gotov 2000. godine. Svi znamo kakav je danas Maksimir, a Mirko Novosel (jedan od najvećih košarkaških trenera koje smo imali, a koji je krajem ’90-ih bio direktor nogometnog kluba iz Maksimira) objasnio je zašto se počelo, trošilo pa stalo:

„Da je Franjo Tuđman živio samo dva mjeseca duže, maksimirski bi stadion bio završen”, rekao je Novosel. Hmmmm…

O točnom iznosu uludo potrošenih milijuna špekulira se gotovo dva desetljeća, a Milan Bandić je prije pet i pol godina izjavio:

“Tamo je utrošeno 800 milijuna kuna”. Više od 100 milijuna eura da bi dobili stadion koji se raspada sa “sanitarnim uvjetima kao u 19. stoljeću”. Bandić je početkom 2017. najavio novi stadion kapaciteta cca. 35 tisuća mjesta, cijene 100-200 milijuna kuna koji bi financirali Grad Zagreb (u najvećoj mjeri) te Vlada RH i HNS…

Naslušali smo se obećanja, nagledali kako nam se novac troši u patetično šminkanje ruševina na kojima Vatreni pobjeđuju, a gledatelji čekaju da im dio tribine padne na glavu.

Tuđman više nije živ, Novosel je u mirovini, Bandić je pokojni, Plenković je premijer, a sam je sredinom srpnja 2018. godine na sjednici Vlade, dok su Modrić & ekipa gazili Rusijom, izjavio:

„Moramo naći dugoročno rješenje za nacionalni nogometni stadion. Kad ako ne sada? Bit će to i poticaj mladim generacijama da se bave sportom. I ništa. Apsolutno ništa.

Zagrebu ne treba mali stadion

I situacija je sada sljedeća. Ne smijemo se zavaravati.

Dinamo ima namjeru sam izgraditi stadion, od Grada Zagreba traži koncesiju na zemljište u Maksimiru. I iz Dinama tvrde da će to sve napraviti sami.

No, jednu činjenicu u cijeloj priči ne smijemo zanemariti. Prva jest – novi stadion mora biti baš na Maksimiru. Koji ima toliko nogometnu tradiciju da bi je bilo tragično urušiti.

Ono što je pritom najvažnije stadion, taj novi, ne smije biti građen po modelu kako se čini obnova od potresa u Zagrebu i na Banovini.

Zagrebu ne treba mali stadion, kao što obiteljima od postradalih ne treba život do tko zna kada u kontejnerima. Zagreb ne treba kontejner od stadiona od kapaciteta nekih dvadesetak- tridesetak tisuću tisuća. Zagreb bi gradnjom novog stadiona, pa makar to bili učinjeno od Dinama, morao napraviti stadion od barem 50 tisuća sjedalica. Da bi mogao konkurirati za najveće europske utakmice i finala europskih kupova. Ali, i da bi Dinamo u Europi, pa i reprezentacija imala primjeren ambijent u velikim utakmicama.

Zamislite, odlučujuću utakmicu za odlazak na svjetsku smotru igraju Hrvatska i Engleska, a mi smo napravili kontejner od stadiona s dvadesetak tisuća mjesta, a deset puta ljudi želi na tu utakmicu. Pitanje stadiona više ne zaslužuje polovično rješenje.

Lokacija Maksimir, kapacitet barem 50 tisuća mjesta, napuštanje Maksimira bilo bi urušavanje tradicije. Pa na toj zemljišnoj čestici se stvarala povijest kluba, stasavali najbolji hrvatski i europski igrači. Veliki stadion pruža neslućene prednosti komunalne infrastrukture, samoodrživost, fotopaneli na krovu s kojim bi se, za primjer, moglo energijom opskrbljivati deset tisuća zagrebačkih obitelj. A to je čisti prihod.

Uz stadion su tu i popratni sadržaji, kao u svim europskim metropolama. Uzgred budi rečeno, Hrvatska je jedina reprezentacija koja je ne može u svom glavnom gradu igrati utakmicu reprezentacije. Valja, nadalje, razraditi i druge izvore prihoda, hotel, garaže, trgovački centar, Dinamov muzej i fanshop… Ugostiteljski objekt koji bi se nadovezao na Maksimirsku šumu, a taj bajpas stadiona i maksimirske šume bi se mogao spojiti pješačkom zonom, promet bi se mogao u toj dužini izmjestiti pod zemlju.

Nisu uopće sporne kritike prema Gradu Zagrebu, dosadašnje bacanje novca na održavanje ruševine, nakon što je bačeno 750 milijuna kuna na izgradnju nezgrapne sjeverne tribine, nakon što je bačeno gotovo 700 milijuna kuna nekorištenjem poslovnih prostora nekih 20 tisuća četvornih metara tijekom 22 godine. Računajte tu na najam tog prostora od nekih 14 eura po četvornom metru.

Zašto Zagreb i gradonačelnik i danas još oklijevaju, iako čujemo da traju pregovori. Jalovi očito… Pa, Grad bi prvi morao pomoći da središte Hrvatske ima stadion.

Mnogi se pitaju gdje bi Dinamo igrao dok bi se rušio sadašnji stadion na Maksimiru, potom gradio novi. Rješenje je tu, nadohvat ruke. Stadion u nedalekim Sesvetama zadovoljava praktički sve uvjete za udomljavanje Dinama dok traje obnova.

Što se tiče stadiona u Kranjčevićevoj ulici, pa tu je tako jasno da je potreban ozbiljan projekt, a ne kozmetički ušminkavanje, čemu teži Zagrebački nogometni savez. I taj stadion liči na kontejner, što je nedopustivo.

A graditi još jedan, eto novi, kontejner da bi se zamazalo oči javnosti, pa to bi bio debakl. Nakon ovolikih silnih skupih renoviranja Maksimira koji je samo devastiran i na kojem bi uskoro mogla osvanuti zabrana igranja međunarodnih utakmica. Jer je u takvom jadnom stanju.

Zagrebu i Hrvatskoj zaista ne treba kontejner od stadiona koji će biti dvaput ili triput manje od stadiona kakvi su bili nekad Maksimir i Poljud. Gdje je na utakmice dolazilo šezdesetak tisuća ljudi. Zagreb zaslužuje ili pravi stadion ili se pokrijmo ušima.

Marijan Kustić na sjednici Skupštine HNS-a je glasno ustvrdio:

“Zagreb treba imati novi stadion, zalagat ćemo se da to bude na mjestu gdje je sada Maksimir”.

Ta je vijest snažno odjeknula, a napose je odobrovoljila skupinu volontera u udruzi Dinamo je Maksimir. Riječ je o neovisnoj građanskoj udruzi pokrenutoj s ciljem širenja svijesti u društvu o potrebi izgradnje stadiona Dinama u Maksimiru i o značaju Dinama za Zagreb, za hrvatski nogomet i sport uopće!

Slogan te udruge jest – Dinamo je svjetionik hrvatskog nogometa, sporta i matrica uspjeha, postignutog tvrdim radom i europskom organizacijom. Dinamo je europska veličina i treba takav stadion!

U Zagrebu djeluje udruga – Dinamo je Maksimir. Koja se zalaže za gradnju novog maksimirskog stadiona, u gabaritima koje smo spominjali. Njen predsjednik veli:

„Zadnjih godina upravo Dinamo svojim europskim dosezima promiče hrvatski nogomet, a Zagreb definira kao ozbiljnu nogometnu destinaciju. No Zagreb (čitaj gradski čelnici i političke strukture uopće) sport ne doživljavaju kao brend nego kao uteg, i ne samo Zagreba, već i Hrvatske u kojoj je proračun za sport u veličini statističke pogreške. Sportaši u svojoj muci i bojazni da im grad i dodatno ne umanji sredstva koja ionako nisu dovoljna ni za preživljavanje samo šute. Sporadični pokušaji građanskih inicijativa da ukažu na stanje sportske infrastrukture, posebno maksimirskog stadiona među kojima i naše neovisne građanske udruge Dinamo je Maksimir, ostaju samo kao krik i vapaj i gubi se u političkim nadmudrivanjima, aferama i globalnim događajima…”

Slažete li se s tezom da izgradnja stadiona nije samo sportsko pitanje, već i pitanje civilizacijske, kulturološke i antropološke razine našeg standarda i svakodnevnih života? Pitali smo Duhačeka.

“Stadion nije samo sportski objekt, on je kulturni i turistički prezenter Zagreba i Hrvatske, a svakako bi bio i pokretač gospodarskih aktivnosti, koje bi donijele otvaranja novih radnih mjesta. Na kraju treba spomenuti i detalj, da najbrži put i jedini mogući, kao privremeno rješenje za Dinamo, vodi preko Sesveta, jer tamo postoji projekt i važeća građevinska dozvola za stadion od cca osam tisuća sjedećih mjesta koji bi se mogao izgraditi dok se “odrade papiri” za Maksimir! Završit ću sa samo jednom rečenicom koju pokušavamo cijelo ovo vrijeme pojasniti sugrađanima. Naš grad ništa ne gubi, grad ništa ne daje, osim suglasnosti na građenje, a dobiva novu vizuru grada, nova radna mjesta i više ne izdvaja za, što je izvan svake pameti, održavanje maksimirske ruševine”!

I na kraju, završimo ovu temu s mišljenjem predsjednika krovne europske nogometne organizacije (UEFA), Slovenca Aleksandra Čeferina… Rekao je to neki dan kada je u Splitu gledao humanitarnu utakmicu Hajduka i Šahtara.

Na pitanje – ima li šanse da Hrvatska dobije neko europsko klupsko finale ili Superkup, odgovorio je:

“Ako popravite infrastrukturu ima. Kada uspoređujete uspjehe hrvatske reprezentacije s infrastrukturom u državi, to je drastična razlika. Imate sjajne rezultate, puno ste novca dobili, ali infrastruktura je žalosna. Nemate ozbiljnog stadiona. To ne smije ostati tako. Zaista niste u dobro situaciji”!

Znaju li za te njegove rečenice u Gradu Zagrebu?

Komentari