Obožavani su oni koji se bore za druge…

facebook/bbb

Dvije godine prošlo je od odlaska Josipa Kužea, proslavljenog Dinamovog trenera koji je bio apsolutni ljubimac navijača.

Mlađi pamte Josipa Kužea kao sjajnog trenera, stariji ga se sjećaju i kao velikog igrača. Kuže je, naime, za Dinamo u devet sezona, od 1971. do 1980. odigrao 384 utakmice. Takva su to vremena bila, vremena lojalnosti i vjernosti, sigurni smo da se u sadašnjim  okolnostima našeg nogometa nitko više neće skupiti toliko nastupa za jednu momčad.

Kuže je plijenio svojim ponašanjem, iako je u svom životu, a sam je to rekao, griješio u jednom poroku teško ćete o njemu čuti nelijepe priče. Od igračkih do trenerskih dana priča o Josipu Kužeu puna je komplimenata, ugodnih sjećanja, ponosnih poteza…

Dinamo sedamdesetih godina nije osvajao trofeje, no to ne znači da je bio loš. Često  žrtva  demoliranih odnosa u jugoslavenskom  nogometu zagrebački klub uvijek je bio pri vrhu, rijetko na vrhu. Kuže je u svojim igračkim danima dijelio Dinamovu svlačionicu s mnogim legendama, Čerčekom, Huljićem, Blaškovićem, Miljkovićem, Senzenom, Lalićem, Jovičevićem, Mustedanagićem, Bonićem, Vabecom, Janjaninom, Bručićem, Zajecom, Bogdanom…


Kao trener, pak, vodio je Šukera, Bobana, Shallu, Mladenovića, Eduarda,  Modrića, Ćorluku, pa se shodno nabrojanim slobodno može zaključiti – Josip Kuže zaista je bio glavni nogometni akter i svjedok nogometnog vremena više od 40 godina.

Karijera je bila bogata, vodio je sydneysku Croatiu (1982.-84.), BSK iz Slavonskog Broda (1985.-86.), mladu momčad Dinama (1986.-88.),  Borac iz Banje Luke (1988.-89.), zagrebački Dinamo 1989.-91., Rotweiss iz Erfurta (1991.-92.), 1. FSV Mainz 05 (1992-94), Gamba Osaka (1995.-98. i 2000.-02.),  Zagreb (1998.-99.),  Chemnitz (2000.), zaprešički Inter (2003.-04.) te ponovno Dinamo od srpnja 2005. kada je osvojio i naslov hrvatskog prvaka.

Bio je i izbornik Ruande od 2007. do 2009. Potom je preuzeo Albaniju koju je vodio dvije godine, da bi potom preuzeo kineski TianjinTedu.

Bad Blue Boysi su ga smatrali “svojim”…

Svojim pristojnim, džentlmenskim ponašanjem iza sebe je ostavljao brojna prijatelje, no malo-pomalo u javnost su počele curiti informacije o njegovoj sklonosti kockanju. Što je on sam kasnije  i priznao. Mukotrpna borba s ovisnošću nakon što je i sam priznavao da je potrošio sve što je mukom zaradio  često je korištena i da bi ga se diskreditiralo. Pa smo tako znali čuti i iz kluba u kojem je bio više od deset godina da je “riječ o poročnoj osobi sumnjivog morala i karaktera”.

Kuže bi to sve stoički otrpio, a njegova izjava da je “prokockao novac, a drugi su prokockali svetinju” postala je antologijska. Kuže je pritom još zaključio:

“I tko onda ima veći porok? Jesam li ja veći kockar koji sam izgubio novac ili neki koji su izgubili dječje osmijehe i veselje navijača”.

Već voljen od navijača nakon te izjave Josip Kuže postao je i obožavan. Dirljiva je bila pažnja navijača i za vrijeme dok je Josip Kuže bio u bolnici, na čijoj su ogradi postavljani transparenti, baš kao na stadionu. Transparenti podrške i želje za  ozdravljenjem “jednog od njih”. Kako su mu navijači tepali.

Kužeu navijači nisu zaboravili ni junačko ponašanje na travnjaku 13. svibnja 1990. godine tijekom batinanja navijača od milicije,  kada je ostao na terenu kako bi štitio igrače i navijače od divljačkih nasrtaja tadašnje jugoslavenske milicije.

Sačuvao je ugled unatoč porocima…

Pristojnim, korektnim i sportskim izjavama Kuže je sačuvao svoj ugled unatoč poročnim kockarskim posrtajima o kojima je znao govoriti…

“Sam sam iskusio sve teškoće zbog svog kockanja. Milijunima sam  platio tu svoju fascinaciju kockom”.

U trenucima kada je znao rezimirati svoj nogometnu karijeru znao je istaći: “Ulovila me kocka u najkreativnijem, najboljem dijelu trenerske karijere i uvjeren sam da bi postigao mnogo više da me kocka zaobišla”.

No, životna priča Josipa Kužea ipak je bila nogomet. Kojem je podario život i u kojem je poštenim i pravičnim odnosom i prema igračima i navijačima stekao ugled kojeg je teško ne priznati. Mnogi bi željeli imati ljubav i pozornost navijača kao što je to imao Kuže. Da je to lako onda bi svi bili obožavani. Ne, nije to tako, obožavani su oni koji se bore za druge, a Kuže je bio baš takav.

Komentari

loading...