Kada bi Jerković pripremao ‘škarice’, cijeli stadion zagrmio bi od oduševljenja

Volio je istinu i rad povrh svega, sukobljavao se sa svim mogućim neprvednostima, nije ga bilo briga hoće li imati previše neprijatelja, držao je do čestitosti i oni koji su mu bili prijatelji bili tu oni – pravi.

Dražan Jerković, legendarni hrvatski nogometaš i trener preminuo je prije sedam godina, a nema dana da ga se u nogometnim razgovorima, baš svakodnevo, ne spomene. Ne samo po sportskim dosezima, koji su golemi, već se ljudi dobro sjećaju njegovog životnog entuzijazma, pravdoljubivosti i iskrenosti.

Za Dražana Jerkovića doslovce vrijedi ona stara uzrečica da čovjek živi dok ga se spominje. Dražan Jerković uistinu kao da je tu među nama, među svima koji vole i poštuju nogomet, pravednost i domoljublje.

Dražan Jerković je bio koliko osebujan, toliko i moralan, a svjestan je da je u životu štošta propustio zbog svojih stavova, no sekundu kasnije bi vam rekao: „Ne, uopće mi nije žao“!.

Volio je istinu i rad povrh svega, sukobljavao se sa svim mogućim neprvednostima, nije ga bilo briga hoće li imati previše neprijatelja, držao je do čestitosti i oni koji su mu bili prijatelji bili tu oni – pravi.

Dinamo je ljubio svim srcem

Ovaj rođeni Šibenčanin Dinamo je ljubio svim srcem, kao i domovinu Hrvatsku, te ne smije biti čudno što je Dražan Jerković izabran i za prvog izbornika Hrvatske, vodio je dvije prve utakmice, protiv SAD i Rumujske i svojim izborom igrača utemeljio stazu do povijesne osvajanje brončane medalje na svjetskoj smotri u Francuskoj 1998. godine…

Godinama nakon te utakmice protiv Sjedinjenih Američkih Država kada je praktički i oformljena hrvatska noogmetna reprezentacija govorio je kako je slagao momčad za tu utakmicu:

“Mnogi igrači su nam otkazivali, neke je bilo strah zaigrati za Hrvatsku, nisam o tome previše razmišljao, znao sam da ćemo složiti momčad i da ćemo napraviti i spektakl. Uspjeli smo i nevjerojatno sam ponosan na taj događaj. Biti prvi izbornik hrvatske nogmetne reporezentacije, pa ima li veće časti za čovjeka koji je radio u nogometu u Hrvatskoj. Mislm da nema”, govorio je.

Kao igrač bio je – napadačko savršenstvo. S iznimnim osjećajem za postizanje pogodaka i postavljanje, opet nesebičan i sklon momčadskoj igri brzo je osvojio srca navijača koji su ga na svakoj utakmici pratili ovacijama.

Njegova popularnost u plavom Dinamovom dresu bila je golema, hodajući po zagrebačkim ulicama u bijelom baloneru ljudi su u kolonama hodali za njime, no on tu popularnost nikad nije zloupotrebljavao.

U svjetskoj nogometnoj povijesti ostao je upamćen kao najbolji strijelac Svjetskog prvenstva u Čileu kad je Jugoslavija osvojila 4. mjesto, doživjevši poraz u dvoboju za 3. mjesto protiv Čehoslovačke. U njegovim škaricama i dalje zbore vremešni nogometni stručnjaci i navijači, a neki tvrde da su bile atraktivnije i bolje nego one od – Pelea. Svjedoci pričaju da kada bi navijači vidjeli da se Jerković sprema na škarice cijeli stadion bi – zagrmio od oduševljenja. Jerkovićeve škarice bili su najatraktivniji zgodici tog nogometnog razdoblja.

Bio je klasičan napadač, «plavi 9». Čak je po tom njegovom nadimku snimljen i dugometražni film. Od najmlađih dana bio je je član zagrebačkog Dinama s kojim je osvojio prvenstvo države 1958. godine i dva puta Kup maršala Tita, 1960. i 1965. godine. Neke Jerkovićeve partije u Dinamu bile su antologijske, kao i izjave.

Pa je tako nakon jednog osvajanja Kupa usred Beograda prigodom preuzimanja pokala izustio, na užasavanje beogradskih vlastodržaca:

“Sretan sam što nosim ovaj trofej u Zagreb, u kolijevku Hrvatske i nogometa”

Zbog ljubavi prema Dinamu proglasili ga ultranacionalistom

Ne treba ponavljati da je odmah proglašen ultranacionalistom. Što ga je koštalo možda i više nastupa za jugoslavensku reprezentaciju. No, i u dresu bivše države bio je sjajan, neprikosnoven.

Dakle, u reprezentaciji bivše Jugoslavije kao igrač Dinama odigrao je 21 utakmicu i postigao 11 pogodaka. Na Europskom prvenstvu 1960. godine u Francuskoj, s jugoslavenskim sastavom pripalo mu je srebreno odličje. U polufinalu tog prvenstva postigao je dva pogotka, kada je Jugoslavija izbacila Francusku (5-4), a u finalu su izgubili od Sovjetskog saveza 2-1 nakon produžetaka. Putovao je i na Svjetsko prvenstvo 1958. godine ali nije nastupio.

Na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu pod jugoslavenskom zastavom bio je četvrti, a s 4 zgoditka dijelio je prvo mjesto na ljestvici najboljih strijelaca s još petoricom igrača (Čileancem Leonelom Sánchezom, Brazilcima Garrinchom i Vaváom, MađaromFlóriánom Albertom, te Valentinom Ivanovim iz Sovjetskog Saveza). On i Davor Šuker iz Francuske 1998. godine jedini su Hrvati koji su bili najbolji strijelci svjetskih prvenstava.

Pred kraj igračke karijere otišao je u belgijski Gantoise, ali na treningu se ozlijedio pa je prekinuo već potpisani ugovor i vratio se u Zagreb. Sveukupno je u igračkoj karijeri na na 315 utakmica postigao čak 322 zgoditaka, u prosjeku više od jednog gola po utakmici, što ga čini najučinkovitijim strijelcem Dinama svih vremena.

[box type=”info” align=”” class=”” width=””]”Bernard Vukas, Vladimir Beara, Stjepan Bobek, Branko Zebec, Zlatko Čajkovski, Ivica Horvat, Josip Skoblar, Davor Šuker, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki bili su genijalci nad genijalcima. O svima njima svijet je pisao romane. No među najvećima od najvećih osobito je mjesto držao Dražam Jerković. Šuker, kojega pamte i najmlađi, bio je strijelac nad strijelcima. No, Jerković je bio bolji od svih njih”.[/box]

Posebno je bio sretan i ponosan što je bio prvi izbornik Hrvatske u listopadskom dvoboju 1990. godine protiv SAD-a, a iako mu se javilo na raspoložbu samo 14 igrača, jer bilo je i onih koji su odmjeravali političku situaciju ili su se bojali, a taj dan je i mlada reprezentacija Jugoslavije igrala u Rusiji kvalifikacijsku utakmicu, a u toj momčadi je bilo pregršt hrvatskih igrača, Jerković nije paničario.

„Pobijedit ću i s osmoricom“, rekao je kad je vidio u kakvu je situaciju upao.

Sve ostalo je povijest, Asanovićev prvi gol, genijalnosti Mlinarića, oduševljena publika. Eh, Mlinarić, i on će namu vremeplov, baš kao i Asanović, pa i Kasalo, Ladić, sve pravi dečki s te utakmice…

Jerković je i dobar dio svog života posvetio Nogometnom klubu Zagreb, bio njegov trener i sportski direktor. Iako se često sukobljavao u mišljenju s novim upravama kluba, jer imao je svoju nepatvorenu, poštenu viziju kluske egzistencije. Izvrsno je radio kao trener i u vinovačkom Dinamu, austrijskom Klagenfurtu, svugdje je bio omiljen.

Ovakva legenda hrvatskog nogometa zaslužuje svoje posebno mjesto u povijesti, lijepa je inicijativa da se novi nacionalni stadion, ako ga ikada budemo sagradili, nazove njegovim imenom.

Anton Samovojska, izvrstan nogometni novinar, nejednom je o Jerkoviću govorio, a gledao ga je stotine puta: „Hrvatska je imala, i ima, mnogo velikih nogometaša.

”Bernard Vukas, Vladimir Beara, Stjepan Bobek, Branko Zebec, Zlatko Čajkovski, Ivica Horvat, Josip Skoblar, Davor Šuker, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki bili su genijalci nad genijalcima. O svima njima svijet je pisao romane. No među najvećima od najvećih osobito je mjesto držao Dražam Jerković. Šuker, kojega pamte i najmlađi, bio je strijelac nad strijelcima. No, Jerković je bio bolji od svih njih”.

To su jake riječi o Jerkoviću. I vjerujemo im, jer ih je napisao autoritet!

Dražan Jerković nastupio je jednom i za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Bilo je to 12. rujna 1956. godine u Zagrebu protiv Indonezije (pobjeda 5-2), kada ga je u drugom poluvremenu zamijenio Ivan Medle Bila je to jedina međunarodna utakmica koju je hrvatska reprezentacija odigrala u vrijeme dok je bila sastavni dio Jugoslavije.

Poznati novinar Luka Tripković napisao je o njemu i knjigu “Neponovljivi Dražan Jerković”. Doista, bio je fakat neponovljiv!

Komentari