Sandra Perković ove sezone imala je tek dva natjecanja. Zastoj u svijetu sporta zbog koronavirusa utjecao je i na atletiku, a u godini u kojoj uglavnom miruje, velika hrvatska bacačica diska priprema se za Olimpijske igre u Tokiju. Naravno, ako se situacija s koronavirusom smiri, čime bi se omogućilo održavanje OI koje su bile odgođene ovog ljeta.
Dok čeka povratak natjecanjima, Perković se u velikom razgovoru za Večernji list prisjetila svojih početaka u sportu, ali i težih trenutaka u karijeri i životu.
“Tata Damir napustio nas je kad sam imala pet godina. Prekinuo je s nama svaki kontakt bez obzira na to što smo živjeli u istom naselju. Nakon razvoda mama je upoznala mog očuha Dragana Nikolića, mehaničara u Zagrebačkim cestama. S njima, bakom Ružom i pet godina starijim bratom Markom, diplomiranim inženjerom strojarstva, odrastala sam u kući u Trnovčici”, ispričala je Perković za Večernji.
Velika hrvatska diskašica prošla je niz izazova, a nijedan nije bio tako težak kao onaj potkraj 2008., kad je završila u bolnici i jedva preživjela.
“Prvi problemi pojavili su se 19. prosinca. Pamtim taj datum jer sam bila prezenterica na dodjeli nagrada najboljim sportašima u izboru Sportskih novosti. Bilo mi je jako muka to jutro, otišla sam u bolnicu, a oni su mi dali neke tablete i poslali me kući. Nakon tableta osjećala sam se bolje i otišla sam na taj izbor. Sedam dana sam trenirala, a bolovi u trbuhu bili su sve jači. Ivančić k’o Ivančić, samo je ponavljao: ‘Nije ti ništa, treniraj!’ Na Božić 2008. temperatura mi je skočila na 42 stupnja, u krvi 18.000 leukocita… dr. Lacković tada je rekao: ‘Ostaješ u bolnici’ “, ispričala je Perković kako je tekla njezina muka.
“Operirana sam, ali bolovi nisu prestajali dok nakon šest-sedam dana nisam pukla od muke, doslovno sam pozelenjela. Stalno sam povraćala, sve se upalilo. Hitno sam operirana, drugi put. Samo je Ivan Ivančić znao istinu dok sve nije završilo. A istina je bila da sam dobila sepsu, da sam doslovno visjela o koncu. Liječnikove riječi na ispraćaju bile su: ‘Bila si blizu smrti, takve stvari 90 posto pacijenata ne preživi’. Oporavak je trajao četiri mjeseca’” dodala je velika hrvatska sportašica.
Perković je nakon toga prošla još jedan veliki izazov, suspenziju zbog dopinga, što je možda i utjecalo na prekid suradnje s Ivančićem koji se dogodio kasnije.
“Te 2011. godine, kada sam saznala da sam dopingirana, bilo mi je užasno teško. Kada mi je trener rekao da su pozitivni nalazi iz Šangaja, cijeli svijet se srušio. Odmah mi je kroz glavu prošlo – dvije godine bez natjecanja. Znala sam da to nije namjerno napravio. Nisam mu to tada toliko zamjerila. Zamjerila sam mu što nije provjerio ima li ili nema u napitku koji mi je dao zabranjenih supstancija. Da je samo pitao stručnjake, do suspenzije nikad ne bi došlo. Ovako, ostala sam uskraćena vjerojatno za zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Daeguu. Žao mi je što nije malo jače stao iza mene kada se to dogodilo. Novinari su se jako raspisali o meni, a imala sam tek 21 godinu. To mi je bila najgora faza u životu. Na vrhu si, a nisi. Srećom, dobila sam samo šest mjeseci”, prisjetila se velika hrvatska diskašica.
