Paraatletski klub Samobor čini sve što može da mladima s invaliditetom omogući bavljenje sportom i bolje uključivanje u svakodnevni život.
Zahvaljujući nedavno dobivenoj financijskoj podršci Europske unije i Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske, s gotovo 437.000 kuna, samoborski klub moći će povećati broj mladih para sportaša, uključiti volontere, ali i podići svijest cjelokupne javnosti o teškoćama, s kojima se nose ti članovi našega društva.
“Paraatletski klub Samobor je mlada udruga, postojimo tek nekoliko godina, ali smo svojom upornošću već pomogli našim članovima, sportašima i vratili im osmijeh na lice. Zato nas je želja da uključimo što više takvih mladih i motivirala da prijavimo naš projekt. Beskrajno smo zahvalni Zakladi što je prepoznala naš trud i naporan rad proteklih godina i pružila nam priliku da uključimo još više mladih para sportaša, ali i volontera iz naše zajednice. Zahvalni smo i našem partneru u projektu, učilištu Magistra, koje iskazuje poseban trud u projektu i edukaciji volontera. Ovim projektom ćemo osvijestiti i našu zajednicu i ljude u Hrvatskoj o potrebama i mogućnostima naših mladih članova”, kazala je Gordana Kosmat, predsjednica Paraatletskog kluba Samobor i majka dječaka Antonija, koji je promijenio njen cijeli život i potaknuo je da stvori prilike uključivanja u sport i za Antonija i za drugu djecu.
Pomicanje granica
Upravo na primjeru Antonija, vidljivo je koliko upornost i beskrajna roditeljska ljubav, a potom sport i pomicanje granica mogu pomoći mladima, kojima se čini kako će cijeli život ostati uskraćeni za mnogo toga, što je njihovim vršnjacima stalno dostupno. Antonio je, kroz godine upornog rada, napredovao od dječačića koji se nije mogao hraniti, govoriti i kretati se, u mladog para atletičara, koji se natječe i van granica Hrvatske.
“U našem rječniku ne postoje riječi ‘ne mogu’ jer je naš moto ‘možeš, ako misliš da možeš’. Zato me, kao majku, silno veseli pratiti napretke u razvoju moga sina, ali i ostale djece, s kojima rade naši vrijedni magistri kineziologije i treneri Tina Šimek i Matej Tandarić, naš suradnik Ivan Brkljačić, a u njihovom svakodnevnom napretku puno je pomogao i dugogodišnji voditelj sportskih aktivnosti Blaž Janković. Oni treniraju našu djecu, vraćaju im vjeru u život i grade s njima stav da mogu sve što zamisle”, naglasila je Kosmat.
Sport kao rehabilitacija
Prije desetak godina je Svjetska zdravstvena organizacija procijenila da oko 15 posto ljudi živi s nekom vrstom invaliditeta. Za njih je sport najčešće uveden kao rehabilitacija i tu priča prestaje. No, višestruko je dokazano da upravo sport poboljšava kvalitetu života osoba s invaliditetom.
“Sport mladima s invaliditetom ne doprinosi samo fizički, kroz snagu, izdržljivost i otpornost, već im pomaže u ispunjenju slobodnoga vremena, omogućava im interakciju s drugim ljudima, oslobađa ih stresa, razvija osjećaj uključenosti i jača njihovo samopouzdanje. Gledano šire, oni tako jačaju svoj identitet pa su u zajednici prvo prepoznati kao sportaši, a tek onda osobe s invaliditetom, čime postižu i veću ravnopravnost u društvu”, rekla je Kosmat. Dodaje da će upravo ovim projektom povećati broj takvih mladih sportaša, ali i poziva sve volontere da im se pridruže na tom putu i da im se jave na mail [email protected].
Poboljšane sposobnosti
“Divan je osjećaj znati da ste nekome pomogli. A još je bolji osjećaj kad je ta osoba netko s invaliditetom jer rušenje njihovih prepreka je, u stvari, gradnja nekog boljeg i ravnopravnijeg društva. Mi znamo da je invaliditet samo jedna od prepreka, koju para atletičari upornošću i predanim radom pobjeđuju. I to je jedina svrha našega kluba i ovoga projekta”, zaključila je Kosmat.
Njezine riječi potvrđuju i brojne uspješne priče djece i mladih, članova kluba. Šestogodišnjem para atletičaru su se, u svega nekoliko mjeseci, poboljšale motoričke i funkcionalne sposobnosti. Dijete, koje nije govorilo do svoje šeste godine je postalo pričljivo i od tihog i sramežljivog dječaka postaje sve više socijaliziran i sve spremniji za druženje s vršnjacima. Drugi član kluba, 21-godišnji para atletičar je svojom željom da se bavi atletikom na to potaknuo čak i vlastitu majku, koja dotad nikako nije bila sportski tip, a sada i ona trči. Drugi mladić para atletičar, 22-godišnjak, se bavi rekreativnom atletikom u klubu, u koji prvenstveno dolazi zbog druženja s drugima jer mu je to teško u svijetu izvan kluba. Svi ti primjeri najbolje pokazuju koliko su važni ovakvi projekti, kao i entuzijasti i volonteri koji daju 100 posto sebe u radu s mladima s invaliditetom.
