Kada se svjetla reflektora ugase, kada umorni i izmoždeni klaun siđe s pozornice i obriše šminku s lica, znajući da nije savršeno obavio svoj posao, tada ostaje samo jad jednog tužnog čovjeka koji je sve od sebe dao da nasmije zahtjevnu i razmaženu publiku.
Možda je patetičan, ali to je gotovo savršen opis hrvatske rukometne reprezentacije. Porazom od Njemačke u drugom krugu Svjetskog prvenstva koje se održava baš u Njemačkoj (i Danskoj, ali to nam nije bitno), Hrvatska se oprostila od borbe za medalju, a hrvatski su se navijači oprostili od rukometne reprezentacije na godinu dana.
Vratit ćemo se na metaforu. Klaun je dao sve od sebe da zabavi uštogljenu publiku bez smisla za humor, a ona mu se tek dva puta nasmijala. Utakmice s Islandom i Španjolskom malo su zabavile hrvatsku publiku, ali ‘klaun’ je sve pokvario već s Brazilom i Njemačkom.
Najbolje je sada pustiti tog klauna da u kutku svojeg skromnog i trošnog doma, daleko od očiju, dobro razmisli što je napravio publici koja je očekivala vidjeti najbolju predstavu, valjda svih vremena.
Godinu će dana siroti klaun osmišljavati svoju točku, ali svake godine je sve umorniji i umorniji, znajući što ga čeka onoga trenutka kada izađe na pozornicu…
Maćehinski odnos
Počinjete li shvaćati što se događa hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji, odnosno, što hrvatska publika radi svojoj reprezentaciji?
Rukomet se u Hrvatskoj prati samo u siječnju, samo tih nekoliko dana, većina navijača niti ne zna gdje svi hrvatski rukometaši nastupaju, ta većina Hrvata za Šipića, Mandića, Šegu nije ni čula! Većina hrvatskih navijača ne zna, niti ih zanima, tko igra u reprezentaciji… Je li to mlada momčad, iskusna momčad, ali očekivanje je isto – ili medalja ili ništa. I to po mogućnosti ona zlatna.
Reći ćemo to, iako će nas zbog toga ‘Hrvatine’ pokopati. Hrvatski navijači su najveće maćehe hrvatskom rukometu.
Znate li koliko je medalja osvojila hrvatska rukometna reprezentacija? ‘Googlajte’, da se ne biste zbunili pri prebrojavanju. Znate li koliko je Lino Červar stvorio generacija u hrvatskom rukometu i koliko je velikih natjecanja igrao s Hrvatskom? Znate li koliko klubova i dalje koristi njegove metode? Znate li da Hrvatska daje svijetu najbolje rukometaše, a ima, realno, samo dva kluba koja imaju kakve-takve uvjete? Biste li prepoznali Mandića, Šipića, Šegu, Vrankovića, Karačića, Cindrića, Bičanića, Sliškovića, da ih vidite na ulici? Teško, vjerojatno ih ni neki stručni komentatori ne bi prepoznali…
Samo zlato se računa
Izbornik Francuske, Didier Dinart je jednom prilikom rekao kako ga nimalo ne brine ako njegova reprezentacija ne osvoji medalje, kako ga ne brine budućnost reprezentacije jer je u Francuskoj rukomet vrlo dobro organiziran jer su sustav gradili godinama i jer imaju ogroman bazen s kvalitetnim igračima.
Može li isto reći i Lino Červar ili koji njegov prethodnih ili nasljednik? Ne, ne može.
Hrvatska je zapravo svjetsko čudo, zato što u zemlji od jedva četiri milijuna ljudi, uspijeva skupiti 20-ak vrhunskih rukometaša koji se uspiju plasirati na Svjetsko i Europsko prvenstvo, odnosno, Olimpijske igre i tamo igrati visoke stadije turnira. Ti su rukometaši stvarani u jako lošim uvjetima, igrali su u klubovima koji im ne mogu garantirati egzistenciju i budućnost i bivali su prisiljeni ići iznad svojih mogućnosti kako bi se kao mladići probili u neku od jačih liga svijeta, a tamo što bude – bude.
Hrvatska publika to ne zna, niti ju zanima. Zanima ju samo medalja. I to ona zlatna.
Červar je uoči prvenstva rekao da je glavni cilj izboriti kvalifikacije za Olimpijske igre. Červar je jako dobro znao s kojim snagama raspolaže, koliko je vremena imao za uigravanje igrača od kojih većina nikada nije igrala zajedno, dobro je znao da je većina tih igrača već do pola sezone bila jako izraubana u svojim klubovima, što je rezultiralo ozljedama jednih i odmaranjem drugih. Červar je znao da će se kad-tad dogoditi ‘Brazil’ i ‘Njemačka’, ali koga je zapravo briga za to? Navijače sigurno ne.
Je li baš Červar kriv?
Červara se unaprijed proglasilo neambicioznim, ostarjelim, zazivala se smjena, baš kao što se nakon Babićeva posrtaja prije dvije godine zazivao njegov povratak. Červara se sad označava kao glavnog krivca za ‘neuspjeh’ na Svjetskom prvenstvu.
Za vrijeme natjecanja svaki se Hrvat pretvori u kritičara, analitičara i vrsnog znalca rukometa. Hrvatski su rukometaši sada eto, u njihovim očima, doživjeli debakl i to nekakve jadne Njemčake i autsajdera Brazila. Taj Brazil ulaže u rukomet koliko Hrvatska ulaže u nogomet, a njemački je rukomet najuređeniji rukomet na svijetu.
Ne, nije kriv Červar, nisu krivi rukometaši, nisu krivi ni suci. Nije kriv niti organizator, IHF, koji se proziva jer se raspred prvenstva radio u korist domaćina, govori se o sudačkom ‘navlačenju’ u korist domaćina. To se znalo i prije prvenstva, da će se navlačiti za domaćina i da će se raditi raspored kako njima odgovara, ali pogodite što, radio se i po nama kad smo bili domaćini i suci su bili naklonjeniji Hrvatskoj kada je bila domaćin.
Traže se izlike, ali ne traži se razlog neuspjeha. Da bi Hrvatska ponovo osvajala zlata, srebra i bronce, prvo treba urediti rukomet u svojoj zemlji i stvoriti uvjete u kojime će trenerima i igračima biti lakše djelovati, razvijati se i stvarati rezultate te samim time graditi jednu zdravu reprezentaciju. Samim time možda bi se i mnijenje publike promijenilo, možda bi se rukomet gledao malo više od tek dva tjedna na godinu.
Kada bi imao bolje uvjete za stvaranje, možda klaun više ne bi bio tužan i možda bi mu točke bile puno zanimljivije. Razmislite.
Autor: Bruno Herljević
