ANALIZIRALI SMO I DOBILI ZASTRAŠUJUĆE REZULTATE! Zašto hrvatski rukomet trune i hoće li mu se dogoditi ‘košarka’?

Foto: Instagram/ HRS

Dok se zgražamo nad onim što se dogodilo našim rukometašima na recentnoj svjetskoj smotri u Njemačkoj i Danskoj, s pravom, jer poraz od Brazila bio je užasavajuć, a suđenje danskih sudaca kontra naših u dvoboju protiv Nijemaca zastrašujuće, ipak se moramo zapitati kakva je perspektiva našeg reprezentativnog rukometa. Perspektiva ili sudbina, ma svejedno jest?

Jer, neminovno se postavlja pitanje, a Hrvatska je dvadesetak godina u vrhu svjetskog reprezentativnog rukometa, koliko će naša uistinu siromašna baza još uspjeti podizati mlade igrače koji će pripadati svjetskom vrhu. I to u dovoljnom broju, zar ne?

Mi se na europskim i svjetskim smotrama borimo protiv zemalja koje imaju bazu od najmanje pedesetak milijuna stanovnika, pa i više, kao što su Njemačka i Španjolska, a da bismo se zaigrali brojkama recimo da Brazil ima 150 milijuna žitelja. Od nama sličnih tu su Danska i Norveška, no to su zemlje koje su opet u prednosti, jer su bogatije i imaju izvanredno jake i zanimljive lige, domaća natjecanje. Dočim je svako naše rukometno prvenstvo isto, poput preslika na indigu, rukometni klub iz Zagreba osvaja trofeja, nešto igra po Europi, no zbog silne fluktuacije igrača više nije u stanju dolaziti do polufinala, finala ili čak biti europskim prvakom, kako je to nekoć znalo biti.

Zbog dominacije PPD Zagreba polako ali sigurno su nestajali rukometni centri u Metkoviću, Zadru, Umagu, Splitu, sve je ostalo na privatnoj inicijativi, poput Akademije Balić – Metličić, a nestao je i rukometni gigant poput zagrebačkog Medveščaka. Rodilo se Đakovo, pitanje je koliko će izdržati.

Da, nemamo domaće prvenstvo koje mora biti temelj proizvodnje mladih igrača i to u dovoljnom broju da bi se danas-sutra sastavljala kvalitetna reprezentacija. K tome, moramo znati da roditelji baš djecu nerado šalju na rukomet, njima je zarada za njihove potomke u tome sportu premala, svi bi radije u nogometaše ili tenisače.

Nešto nam se slično dogodilo s košarkom davno prije. Posvemašnja dominacija Cibone uništila je sve, na kraju je to uništilo Cibonu a kao kolateralna žrtva stradala je reprezentacija, pa danas više nije nikakvo čudo ako nam košarkaška vrsta ne ode na svjetsku smotru ili Olimpijske igre. Već smo navikli. Iako imamo nešto igrača, čudo stvorenih u maloj bazi, neki su dogurali i do NBA lige, no nestao je kult reprezentacije.

Istina, rukometaši su barem sačuvali kult reprezentacije, svakog siječnja se veselimo njihovim nastupima, zavolili smo ih i teško nam padaju porazi poput onih protiv Brazila, Njemačke. No, pogled unaprijed daje i te kako razloga za brigu.

Hoće li rukometni djelatnici u tako maloj bazi i sa siromašnim domaćim prvenstvom uspjeti održati razinu kvalitete u stvaranju mladih igrača koje ćemo slati u reprezentaciju. Rukomet može imati zvijezde, Hrvatska ih ima, ali to je momčadski sport, reprezentacija je jaka koliko je jak njen najslabiji igrač i to se zorno pokazuje na ovome prvenstvu.

Navikli smo na medalje. Ne osvojimo ih li na iduća dva do tri natjecanja odlepršati će nam i kult reprezentacije i zanos i sve što bismo morali imati da bi taj sport opstao u svjetskom vrhu.
Zato ne smijemo ni pomisliti što bi se moglo događati ako ova generacija ne izbori plasman na Olimpijske igre!

Komentari