Ovog vikenda brojni su Hrvati pohrili put sjevera, točnije u Stockholm. Razlog je bio više nego očit, finale Europskog rukometnog prvenstva u kojem je Hrvatska odmjerila snage sa Španjolskom. Rezultat, nažalost, nije bio onaj koji smo priželjkivali, ali mnogima će ovo putovanje ostati u trajnom sjećanju, a mi vam donosimo doživljaj jednog mladog rukometaša iz Zagreba koji je svoje iskustvo odlučio podijeliti sa svima.
“Napokon sam i to dočekao. Naši rukometaši su u finalu. Nakon svih muka kroz koje su prošli (i ja skupa s njima) napokon su tamo gdje trebaju biti. U finalu. Kao netko tko dugih 18 godina se bavi rukometom, ovo mi je šlag na tortu. Kroz svaku utakmicu sam skupa s njima proživljavao sve, s velikom željom da se zaletim do Graza ili Beča, ali nikako da uhvatim vremena.
Da priznam, bio sam skeptičan. Sam sam rekao da teško da mogu do polufinala, stvarno kada sam gledao spisak igrača rekao sam da teško mogu tamo, unatoč ždrijebu. A kad ono šok, Danska i Francuska ispali, ja ne vjerujem, gledam ponovno ždrijeb i kažem prijateljima: “ljudi ovo je naše”.
I “čopila” me euforija. I neka je, jedva sam je dočekao. Redom su padali Austrija, Njemačka, Češka i na kraju Španjolska izjednačen rezultat. Sam sam rekao da nakon one lude utakmice protiv Njemačke treba odmoriti udarne snage i pripremati se za polufinale. Potajno sam zazivao Norvešku jer mislim da nam paše, dok se ne želim sjetiti one utakmice protiv Slovenije gdje smo prosuli +8.
I razmišljam si cijelo vrijeme, pa stvarno bi se trebalo zaletiti podržati naše rukometaše. Sve je uvijek bilo “daj ajmo, trebali bi blizu nam je”. I nismo. Što radi posla što radi eto financija. A onda… Onaj triler protiv Norveške. Meni osobno nakon one utakmice u Poljskoj gdje smo morali pobijediti sa 11 razlike najbolja utakmica koju sam u životu pogledao.
Kaos, čudo nakon 80 minuta i ukaže se Musa. Tad mi je prekipjelo. Idem. Idem makar sam. Sva sreća nije mi ekipu bilo teško nagovoriti. Našli let iz Beča za nekih 75 eura povratno, Airbnb koji nas je ispao oko 30 eura po osobi i karte koje smo preko naših švedskih prijatelja sredili. I idemo.
Stockholm je veoma zanimljiv grad. Meni osobno malo dosadan, ali ja sam došao radi utakmice i Hrvatske, ne radi razgledavanja grada. Samo sam čekao da uđem u tu velebnu Tele2 arenu koja je zapravo prenamjenjeni stadion.
Okupirali smo grad, Stockholm je bio kockast. Svi su jedva čekali utakmicu i da napokon to zlato uzmemo i da kompletiramo kolekciju. Atmosfera je stvarno bila kao da igramo doma.
Dvorana je “gorjela” tokom cijele utakmice. Emocije su se izmjenjivale sa svakim golom i obranom. Svi smo to jedva čekali. Nažalost ostali smo kratki. Ali nema veze. Ponosni smo. Srebro zlatnog sjaja, ali zaista. Malo sreće je falilo. Stoga: Ovaj kratki izlet i ova medalja samo su potvrdili jedno: Imamo ih na Olimpijskim Igrama”, opisao je ovaj mladi rukometaš.
