PROČITAJTE OVO I ZABORAVITE RUKOMET NA GODINU DANA! Bolno priznanje o klanju i Hrvatima

Foto: Rukomet - France 2017

Što kolega ne bi odao priznanje kolegi. Tako je naš novinar, moj kolega, Bruno Herljević izvnredno primjetio, i time nas sve osramotio i upozorio, “kako svi mi o rukometu razmišljamo samo dva tjedna za vrijeme europske ili svjetske smotre”. Evo prošao je koji dan iza tih dva tjedna i odlučismo mi nešto pričati o rukometu izvan dosadašnjih gabarita. Ne da zadovoljimo kolegu Brunu, nego da sami počnemo drugačije razmišljati,

Nećemo pričati kakav je naš rukomet, nego kakav je naš odnos prema rukometu. Ukratko bi ovaj autor rekao: bahat, bezobrazan, podao i lažan.

Uh, što smo oštri, no ovom prigodom mislim i na sebe kao autora.

Otkud svima nama u ovoj maloj rukometnoj bazi s jednim i pol klubom uopće očekivati borbe za medalje, a izgleda da se niti osim zlatne medalje išta prizna. Toliko smo bezobrazni da se sprdamo s izbornicima kao s prosjacima koji su do prije tjedan dana imali kapitala kao Todorić. Ismijavamo se s njima, igramo se s njihovim gestama, izgledom, nadmećemo tko će im uputiti gadniju pogrdu, jer poraz, napose rukometne reprezentacije, pa makar te i sudac pokrade, ne to se ne oprašta.

Jer, svaki žitelj bi na klupi hrvatskog izbornika s takvim igračima poraz izbjegao, baš svaki. Červar, jedan „glupan„, nikako to da shvati.
Što točno želimo zaključiti?

Neosporno, rukomet je od osamostaljenja Hrvatske uvjerljivo naš najuspješniji momčadski sport. Suvremena, preteča ove današnje hrvatske reprezentacije je osnovana 1991. godine, nedugo nakon što je Hrvatska 1990. proglasila razdruženje od Jugoslavije, a 1992. godine službeno je postala članicom Međunarodne rukometne federacije (IHF-a) i Europske rukometne federacije (EHF-a). Svoje prve međunarodne natjecateljske utakmice reprezentacija Hrvatske odigrala je u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1994., koje je ujedno označilo i naš, prvi nastup na nekom velikom rukometnom natjecanju.

Otkad su joj odobrena nastupanja na velikim rukometnim natjecanjima, Hrvatska je propustila samo Olimpijske igre 2000. godine. Najveći uspjesi rukometne reprezentacije Hrvatske su dva olimpijska zlata, olimpijska bronca, svjetsko zlato, tri svjetska srebra, svjetska bronca, dva europska srebra i tri europske bronce.

Hrvatski rukometaši su od neovisnosti države, a zaključno sa SP 2019., sudjelovali na 31 velikom natjecanju (OI, SP, EP) i 18 puta igrali u polufinalu, osvojivši pritom 13 medalja i tri zlata. Ako se u obzir uzme i sedam medalja koje je Hrvatska osvojila kao dio Jugoslavije, onda 20 medalja sa velikih natjecanja čini Hrvatsku trećom najtrofejnijom reprezentacijom u povijesti svjetskog rukometa (iza Njemačke sa 27 medalja i Švedske koja ih ima 23), a 6 žšesr zlatnih medalja je svrstava među pet gorostasa svjetske rukometne povijesti, uz bok Njemačkoj (13 zlata), Francuskoj (11), Švedskoj (9) i Rusiji (8). Na velikim natjecanjima medalje je osvajalo 97 hrvatskih igrača i izbornika, pri čemu je osvojeno ukupno 275 medalja (65 zlata, 95 srebara i 115 bronci).

Čitajte dalje pažljivo, prošla su ova dva tjedna kada se samo o rukometu govori. Najviše medalja imaju Slavko Goluža, Blaženko Lacković i Igor Vori, svi po devet. Osam medalja ima Ivani Balić, najbolji rukometaš svijeta 2003. i 2006., te najbolji rukometaš svih vremena prema prema anketi IHF-a iz 2010.

Olimpijska rukometna zlata osvojena 1996. i 2004. godine i dan danas sjaje kao jedna od najvećih hrvatskih sportskih dostignuća ikad. Ta dva zlata, uz dva zlata koja su hrvatski rukometaši i izbornici osvajali 1972. i 1984. predstavljajući Jugoslaviju, izdvajaju Hrvatsku i Rusiju kao jedine dvije reprezentacije koje su četiri pute bile olimpijske pobjednice.

S obzirom da je Rusija kao samostalna država osvojila samo jedan od tih naslova (ostala 3 kao dio SSSR-a ili ZND-a), hrvatska rukometna reprezentacija je najslavnija momčad u povijesti rukometnog olimpizma. Hrvatska je već 16 godina uzastopno među pet najboljih rukometnih reprezentacija na svijetu, te je najtrofejnija reprezentacija u povijesti hrvatskog sporta. Zahvaljujući uzastopnim uspjesima iatraktivnoj igri, hrvatski rukometaši su jedini sportaši u Hrvatskoj koji su se uspjeli po popularnosti približiti hrvatskim nogometašima.
Zbog toga se rukomet često smatra neslužbenim nacionalnim sportom u Hrvatskoj.

Susreti rukometnih, ali i nogometnih areprezentacija Francuske i Hrvatske od 1990-ih pa do danas se smatraju najvećim derbijem u svijetu rukometa i rukometnim klasikom te predstavljaju jedno od najvećih sportskih suparništava u svijetu.
Uglavnom, rukomet nam je takav ponos kao da imamo svemirski program ispred Amerikanaca, Rusa i Kineza.
A svaki, baš svaki (jadan, op. p.) izbornik podvrgnut je takvim kontrolama znanja, kritikama i uvredama kao da je noćni pljačkaš domova tih istih kritičara. I tako je od prvog dana, prvog sata, svaki čovjek koji bi trenirao hrvatsku rukometnu reprezentaciju sa suzama bi odlazio iz nje. Pa, čak i kad bi bio naročito uspješan, evo recimo osvojio tamo neko olimpijsko zlato.

Što je to ljudi s nama?

Idemo redom. Od početka. Prvom izborniku Josipu Milkoviću, prevratničkih godina 1990. i 1991. godine kada se igrala koja rijetka prijateljska utakmica spočitavali su, zamislite, „neiskustvo na klupi reprezentacije„, Kao da ga je gdje imao steći?

Pa je došao Zdravko Zovko, sjajan je bio, usred rata s momčadi je bio genijalan. Kakav je to tip bio. Pogledajte osnovne podatke. Kao igrač osvajač je zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine, srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u SR Njemačkoj 1982., te brončane medalje na Svjetskom prvenstvu u DR Njemačkoj 1974.

Kao trener vodio je reprezentaciju na njenim prvim međunarodnim natjecanjima i osvojio prva odličja, brončanu medalju na Europskom prvenstvu u Portugalu 1994., te srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu na Islandu 1995. Mislite da nije bilo, pametnijih od njega, pa to su bili svi. Kako nije osvojio zlatno na svjetskoj smotri u Islandu, ta i „malo dijete bi bolje vodilo tu finalnu utakmicu„…

Tu se pokazalo što čeka hrvatske rukometne izbornike.

Postavljen je potom Abas Arslanagić, bio je tu nepune dvije godine, 1995. i 1996. Nije imao rezultat, izbačen je od Jugoslavije na EP u Sevilli pet mjeseci prije Olimpijskih igara u Atlanti. Novinari su ga sredili, osim neznanja spočitnuli su mu da mu je ruka tijekom intoniranja himni, „Hej Slaveni „od Jugoslavije i „Lijepe naše„ od Hrvatske ruka k srcu otišla mahinalno na prvu melodiju.
Aha, izbačen je brzopotezno i postavljen Velimir Kljaić.

Faca samo takva, beskompromisan i samouvjeren. Već su se tada sprdali s njime. No, napravio je svjetsko čudo, čudo na čudima. Prvo zlato na Igrama koje je Hrvatska osvojila bilo je životno djelo Velimira Kljaića, te 1996. U američkoj Atlanti.

A Kljaić nije bio tkogod. Naprotiv. Kao rukometaš igrao je za Medveščak od 1963. do 1976. godine te za Klagenfurt od 1976. do 1980. godine. Kao rukometni trener, osvojio je dva naslova prvaka Hrvatske i dva hrvatska kupa sa Zagrebom. Bio je trener u Njemačkoj 15 godina te izbornik rukometnih reprezentacija Egipta i Kuvajta. S njemačkim klubom SG Wallau-Massenheim osvajio je njemački kup i prvenstvo 1992. godine, te primio nagradu za trenera godine. Njegov sin Nenad Kljaić, poznati je hrvatski rukometaš i trener.

E, sad kad smo kod sina, tu su ga uzeli na zub. Nakon tog trijumfa u Atlanti bio je optužen za maltretiranje i surovost i diktatorstvo u momčadi, spominjalo mu se da je namjerno šamarao sina na treningu pred drugima da ti ostali vide kako s njima nema šale. Naravno da to nema dodirne točke s istinom, gledali smo mnoge Kljaićeve treninge, ali kakvi su to ljudi koji mogu sve obezvrijediti? Kakvi? Nikakvi?

Pa je izbornik bio Josip Glavaš, tada 1997. U Italiji na europskoj smotri nije osvojio medalju. Naravno, bez obzira na svoju i igrački i trenersku veličinu. A rodom iz Dervente, ispao je ”Bosanac koji pojma nema„. Ovaj vrsni rukometni znalac karijeru nastavlja u Hrvatskoj vodeći klubove: Medveščak, Zagreb, Umag i Varaždin. Odbačen je u reprezentaciji bio poput probušene najlon vrećice.

Evo 1997. i 1998. na kormilu reprezentacije i Ilije Puljevića. On je i danas dobar trener, ali da ga štitiš, kako ćeš, nije bio svjetski prvak. Metkovski trenerski internacionalac koji je 42 godine u trenerskom poslu bio je unreprezentaciji prolaznik poput trgovačkog putnika na kolodvoru.

S reprezentacijom mu je najveći uspjeh bila mu je zlatna medalja na Mediteranskim igrama u Bariju. Premalo.

I onda je došao on i ušao u legendu. Lino Červar, ismijavan od prve sekunde zbog svog izgleda (?). A njegov život bio je samo rukomet, i dok je žvakao zalogaje svog obroka on je uvijek mislio o rukometu. I imao je velikog iskustva, ali je malo povjerenja tada imao.

Trenersku rukometnu karijeru počeo je u Rukometnom klubu Triko iz Novigrada 1974. godine. Godine 1980. trenirao je Istraturist iz Umaga s kojim se iz pete lige tijekom pet sezona plasirao u prvu Saveznu ligu Jugoslavije. Od 1991. godine radio je kao trener u Klagenfurtu, Austrija. Od 1994. do 2000. godine bio je trener, odnosno izbornik Talijanske rukometne reprezentacije i direktor svih talijanskih rukometnih selekcija. 1998. u Italiji objavljuje knjigu “Moje viđenje rukometa”.

Od 2000. godine bio je trener Badel 1862 Zagreb, a 2002. godine je imenovan izbornikom Hrvatske rukometne reprezentacije, s kojom je paralelno vodio i talijanski RK Papilon Conversano. Od 2004. godine je ponovno u Croatia Osiguranje Zagreb a 29. srpnja 2010. godine odlučio se povući s mjesta hrvatskog izbornika. Nedugo nakon toga postao je trener Metalurga iz Skoplja, kojega je uspješno vodio u prvenstvu Makedonije, regionalnoj SEHA ligi i u rukometnoj ligi prvaka.

U travnju 2017. godine vratio se na klupu hrvatske reprezentacije s kojom je osvojio 5. mjesto na Europskom prvenstvu 2018. godine te izborio Svjetsko prvenstvo 2019. godine.

U međuvremenu je bio, je li, svjetski prvak 2003. u Portugalu i olimpijski prvak godinu kasnije u Ateni. A kad ne bi na sljedećem prvenstvu osvojio iznova zlato proglašavan je i klaunom i oridinarnim neznalicom i nekad s pitamo kako ga se uspjelo nakon svega opet nagovoriti da preuzima hrvatsku reprezentaciju. Kao i sada nedavno. Osvojio čovjek dva srebra na europskim i dva srebra na svjetskim prvenstvima povrh toga. Malo, morao je više. Bože dragi, nezahvlna li naroda. Lino nema pojma, tako se priča kad izgubimo u finalima tih godina.

Bio je izbornik i Slavko Goluža. Pomalo tvrd tip, takav je bio i igrač, neprikosnoven borac. On se tek „nauživao kritika„. Uzalud mu bile sve reference.

Kao igrač nastupao za mnoge klubove, Mehanika Metković, Badel 1862 Zagreb, mađarski KC Fotex Veszprem, njemački Tus Nettelstatdt Lübeeke, te francuski Paris Saint-Germain Handball. Sa Zagrebom po devet je puta osvajao nacionalno prvenstvo i kup, osvojio je Kup europskih prvaka 1992. i 1993. godine, i superkup IHF, 1992. SMetković Jambom osvojio je KUP EHF, 2000., Hrvatski kup 2001.i 2002.
Nastupio na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. i Atena 2004. i oba puta osvojio zlatnu medalju, kao i na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003., a na sljedećem Svjetskom prvenstvu u Tunis 2005. osvojio je srebrnu medalju. Prvu medalju ne velikim natjecanjima osvojio je na Europskom prvenstvu u Portugalu 1994., brončanu medalju.

A sad se sjetite ovoga. Kao izbornik s mladom reprezentacijom 2007. osvojio je srebro na svjetskom prvenstvu. Pa je naslijedivši Červara u nepunih godinu dana osvojio je tri brončane medalje s hrvatskom rukometnom reprezentacijom na tri najveća svjetska rukometna natjecanjana: na Europskom prvenstvu u Srbiji 2012., na Olimpijskim igrama u Londonu 2012., te na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 2013.

I njega se izbacilo naglavačke, bili smo nezadovoljni. Kakve brončane medalje, to u nas ima vrijednost – drvene! Da, da, tako je to.
Željko Babić dolazi. Mnoge nervira jer je veliki vjernik i nakon utakmica spominje Gospu u Međugorju. Ni Gospa ga nije spasila. Trenersku karijeru je započeo u Rukometnoj akademiji Balić-Metličić u Splitu, u Hrvatskom rukometnom savezu je trenirao mlađe uzraste, a potom je bio trener Metkovića, Krškoga i Splita, a prije preuzumanja izborničke funkcije bio je pomoćni trener Slavku Goluži u Zagrebu i hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji.

Da bi 2015. postao izbornik hrvatske rukometne reprezentacije, s kojom kasnije osvaja broncu na EP-u 2016. u Poljskoj, a u Riu de Janeiru na Olimpijskim igrama ispada u četvrtfinalu od Poljske. Na Svjetskom prvenstvu 2017., u dramatičnoj utakmici sa Slovenijom, Babić sa Hrvatskom gubi broncu koja je početkom te utakmice bila Hrvatskoj, doslovno već oko vrata. Nakon drame u Francuskoj, 31. siječnja 2017., Babić je zajedno s koordinatorom HRS-a Ivanom Balićem smijenjen.

Jer, tko ne osvoji medalju s hrvatskim rukometašima biti će podvrgnut linču. Neka u HRS-u stave to upozorenje na sljedećem natječaju za izbornika.


Komentari