17. prosinca 2022. godine je jedan od onih dana koji ulazi u povijest Hrvatske i našeg sporta, napose nogometa. Na današnji dan naši su Vatreni opet završili na postolju na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru. Svladavši Maroko u utakmici za broncu ponovno su stacionirali hrvatsko ime u svjetsku elitu.
Hrvatska je s njom učinila ono što rade samo veliki ili posebni, potvrdila odličje na sljedećem prvenstvu nakon najvećeg uspjeha. Dala je do znanja i zadnjim skepticima da nije bljesak nego klasa. Izabranici Zlatka Dalića su tako nakon srebra u Rusiji osvojili još jednom medalju na Svjetskoj smotri, a Hrvatska pamti i 1998. godini kada je u Francuskoj također osvojena brončana medalja.
Prvi smo put svijet šokirali u Francuskoj 1998. godine kad smo predvođeni Zvonimirom Bobanom, Davorom Šukerom, Prosinečkim, Asanovićem, Jarnijem…. i nezaboravnim Ćirom na klupu su prvi put svijetu sjajnim igrama na čaroban načini predstavili Hrvatsku, iako polufinalni poraz od Francuza nikad nije izbrisan iz naših i njihovih memorija.
Nova generacija se pokazala
Dvadeset godina kasnije u Rusiji neki novi Vatreni konačno su izašli iz sjene i velikim finalom pomaknuli sve granice. Francuska i Rusija dvije su najviše i najvažnije točke hrvatskog nogometa. Hrvatska, iako s daleko manjim resursima nakon Katar je pokazala da pripada kremi sporta koji je puno više od sporta. Luka Modrić, Ivan Perišić, Dejan Lovren, Marcelo Brozović, Andrej Kramarić, Domagoj Vida, Mateo Kovačić i Dominik Livaković osmorica su mušketira koji su oko vrata stavili i srebro i broncu, čije će se djelo prepričavati i slaviti daleko duže nego što će im trajati karijere.
Osim toga, nitko nema točan izračun koliko je to zdrave krvi ubrizgalo u nacionalne žile i do koje mjere proljepšalo sliku u svijetu. Nakon trijumfa nad Brazilom čak i oni koji nisu vjerovali da imamo ekipu za najveća djela počeli su govoriti o zlatu, htjeli smo ga itekako, ali treća medalja na svjetskim prvenstvima znači da smo zajedno sa Švedskom na diobi sedmog i osmog mjesta u povijesti po broju odličja s najvećih smotri. Više su ih osvojili samo Brazil, Italija, Njemačka, Argentina, Francuska i Nizozemska. Još je bitno značajnije: otkako se Hrvatska pojavila, veći broj medalja osvojile su samo Francuska i Njemačka po četiri, a nama pripada “bronca epohe” jer jedini imamo tri.
Katar je bio čudesan i jedinstven. Jedino prvenstvo igramo u kalendarskoj zimi, zbog ranog padanja mraka malo smo vidjeli svjetla dana, kompletan je odigran u jednom gradu i okolici, a zbog koncentracije navijača iz svih krajeva svijeta bio je Zemlja u malom. Put Vatrenih od Maroka u prvom kolu do Maroka u utakmici za treće mjesto poput bajke, i oni i svi mi s njima kročili smo Katarom, rušili prepreke i uživali u emocijama koje nećemo nikad zaboraviti. U kolopletu stresa, strepnje i slavlja, radosti i ponešto tuge, kraj smo dočekali kao veliki pobjednici.
Golovi pali u prvom poluvremenu
No prisjetimo se tog 17.prosinca 2022. naše utakmice kojom smo ispisali povijest. Poraz 3:0 u polufinalu od Argentine ostavio je trag, ali trebalo je dobiti Maroko. Hrvatska je povela već u sedmoj minuti nakon uigrane akcije iz slobodnog udarca. Majer je ubacio, Perišić krasno dodao glavom za Gvardiola, koji na isti način neobranjivo pogađa kut marokanskog gola. Marokanci su odgovorili samo dvije minute kasnije. Također su imali ubačaj iz slobodnog udarca, a na putu do šesnaesterca presreo ga je Majer. Ipak, glavom je samo poslao loptu u visokom luku prema golu te je na nju prije Livakovića stigao Dari i zabio za 1:1.
Dalićeva momčad nastavila je napadati nakon primljenog pogotka. Odličnu priliku imala je u 24. minuti. Modrić je pucao sa 17 metara, Bono je to odbio, a zatim i u posljednji tren reagirao ispred Livaje. Uslijedio je kratki period u kojem su Marokanci prijetili preko Boufala i En-Nesyrija, ali nije bilo opasnosti za Livakovića. Hrvatska se uspješno obranila i zatim lansirala novu seriju napada. Jedan od njih okrunjen je prekrasnim golom u 42. minuti.
Livaja je dodao Oršiću, a on je iskosa s lijeve strane fantastičnim udarcem od vratnice svladao marokanskog vratara, koji je tu loptu dirao, ali je nije mogao i zaustaviti. Većim dijelom drugog poluvremena Hrvatska je imala kontrolu nad utakmicom. Maroko se postupno otvarao i ostavljao sve više prostora u kontranapadima, a hrvatski nogometaši su se spetljali u nekim obećavajućim situacijama.
Doček u Zagrebu
Jedna takva stigla je i u 74. minuti. Gvardiol se nakon iznesene lopte pridružio napadu, Oršić ga je uposlio, a Amrabat sapleo s leđa. Katarski sudac Al-Jassim odlučio je da nema penala, no cijeli nogometni svijet slaže se da je pritom grubo pogriješio. U toj ludnici Maroko je u 75. minuti došao do čiste prilike. En-Nesyri je ostao sam nakon ubačaja s lijeve strane, ali Livaković mu je na vrijeme ušao u udarac i spasio gol.
Marokanski pritisak bio je sve jači kako se utakmica bližila kraju, dok je u 87. minuti Kovačić nakon dodavanja Oršića i prolaska Hakimija promašio veliku priliku. Zadnju šansu za poravnanje Maroko je imao u 96. minuti, no En-Nesyri je glavom pucao preko gola nakon što je nadskočio Perišića. Livaković je zatim ispucao loptu te je počelo veliko slavlje hrvatske reprezentacije. Bronca je krvavo zarađena i zato je još veća. A dan nakon osvojene bronce uslijedio je novi ludi i veliki doček, ne u rangu onog iz Rusije ali Zagreb je opet gorio. Vatreni su u zagrebačku zračnu luku sletjeli u 17:25, nakon čega su autobusom uz pratnju policijskih motociklista krenuli prema središnjem trgu dok su ih na putu pozdravili brojni navijači pjesmom, vatrometom, trubljenjem, bakljama, mahanjem zastava…
Tisuće navijača hrvatske nogometne reprezentacije iz Zagreba i brojnih drugih hrvatskih gradova i mjesta okupilo se na središnjem zagrebačkom trgu “oboružano” zastavama, dresovima, kapama, šalovima i ostalim navijačkim rekvizitima u prepoznatljivim crveno-bijelim kvadratićima. Bilo ih je prema službenoj procjeni više od 80.000. Bila je to još jedna večer koja je ostala svima u trajnoj memoriji.
