Zagrebačke odbojkašice trijumfirale na velikom turniru u Beogradu

Zagreb.info

Iza nje je sjajna odbojkaška karijere, danas je trenerica odbojkašica, njeno ime u ovome sportu znači puno. Ona je Marija Anzulović, djevojački Omazić, danas zaposlena pri Zagrebačkom športskom savezu gdje radi s najdarovitijim mladim odbojkašicama i posljedice tog rada ovih dana dobile su zapanjujući epilog.

Na jakom turniru u Beogradu, turniru koji egzistira već 50 godina, ekipa Zagreba koju je ona vodila osvojila je prvo mjesto u konkurenciji čak 18 sastava iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Italije, Austrije. Iz Hrvatske došla je samno Anzulovićeva postava koja je impresionirala izvedbom i psihičkom stabilnošću.

Psihička a stabilnost djevojaka koje trenira Marija Anzlović napose je došla do izražaja u finalnom dvoboju protiv Beograda. Beograđanke su povele s 2-0 u setovima, a Zagrepčanke su preokrenule dvoboj i zasluženo trijumfirale – 3-2 (23-25, 14-25, 25-23, 25-19, 15-11),

“Napravili smo neke izmjene, zbunile smo ih i usphjele”, skromno će Marija ističući da su u polufinalnom dvoboju protiv Poančeva također bile naizgled u bezizlaznoj situaciji i uspjele preokrenuti utakmicu.

Naposljetku, Marija Anzulović proglašena je najboljom trenericom na cijelom turniru, a za najbolju igračicu Trofeja Beograda u odbojci proglašena je djevojka iz sastava Zagreba, sjajna Katarina Luketić. Odbojkašicama Zagreba pripala je nagrada i za najboljeg libera, dobila ju je Franka Pasanec.

“Moja je igračka karijera trajala predugo, čini mi se. Kad samo pogledam s kojim sam sve generacijama igrala onda se zamislim. Kad sam odlučila biti trenericom. Pa, predkraj karijere kada sam još igrala za Mladost kao veteranka, sve samo da osvojimo naslov. Nakon Olimpijskih igara u Sydneyu i nastupa za reprezentaciju odlučila sam prekinuti igračku karijeru, željela sam se posvetiti obitelji. No, uslijedio je poziv iz Mladosti. Igrala sam s mladim curama i usput ih podučavala baš kao da sam trenerica. Tu je negdje u tom razdoblju i došla odluka o bavljenju trenerskim pozivom. Umjesto posla u klubu kako mi je bilo rečeno ja sam još igrala dvije sezone. Kroz majčinsku brigu i odnos s tim mlađim igračicama ja sam shvatila da bih sebe mogla pronaći i uživati u poslu trenerice”, priča nam Marija Anzulović.

I nastavlja:

“Kad sam vidjela da je to to, stala sam na četvrtoj godini Ekonomskog fakultata kojeg nažalost nisam završila. Upisala sam tada Kineziološki fakultat, završila ga u roku i put prema trenerskom poslu bio mi je otvoren. Pa sams e zaposlila u klubu Mladost, godinama sam radila kao trener za mlađe kategorije, a u zadnje dvije godine radim u Zagrebačkom športskom savezu s najnadarenijom djecom. Stvarno mi odgovara taj posao, jer imam individualan rad s najboljim mladim odbojkašicama. To je brušenje talenata, ove godine radim s djevojkama rođene 1998., 1999. i 2000. godine. Treniramo tu na Mladosti, to je neka vrsta posebne sekcije, iz svih klubova. One kod mene imaju dodatni rad, njih nitko ne prisiljava, no ako su željne uspjehe onda rade s nama. Ipak je većina djece iz Mladosti, jer to je i najjači klub. Ima dosta klubova u Zagrebu, ženska djeca vole trenirati odbojku, ali štos je u tome da se klubovi fokusiraju na uzimanje članarine, imaju veliku bazu, uzimaju članarine, ali nema pravog rada. Ta bi cura iz nekog kluba morala doći kod mene samo na usavršavanje, ne na neki kao početnički tečaj. Nažalost, bitne su članarine u nekim klubovima, ne rad. Ja to gledam kao profesionalni, vrhunski trener, mene ne zanimaju članarine”.

Uz golemo iskustva rada u sportu Marija Anzulović ističe da se Hrvatskoj do sporta baš i ne drži..

“Bila sam dvije godine u Nacionalnom vijeĆu za sport i vidjela sam koliko stvari ne štima. Mi imamo Ministarstvo prosvjete, znanja i sporta, sport je tu na zadnjem mjestu na margini. Služi samo da se pojedinci slikaju uz sportaše kada se dosegne neki uspjeh, nikakve druge korsti tu nema. Ovaj turnir kojeg smo osvojili zaista je bio snažan, to je turnir koji se igrao još u prošloj državi, igrala sam ja na njemu. Domaćini sve napravili kako bi pokupili trofej, no mi smo ih uspjeli zaskočiti. U nekim detaljima igra bila je to demonstracija sjajne odbojke, ponosna sam bila na svoje cure”.

Kad je najbolje dijete upisati na odbojku, zanimalo nas je. Marija Anzulović odgovorila je:

“Ne mora se dijete nužno prerano upisati djecu na odbojku. Mi nemamo razrađen taj sustav kao Srbi i Slovenci koji pri školama imaju sportske školice i djevojčice igraju odbojku od prvog razreda. Kad dijete dobije uvod u odbojku, dijete se igra odbojke kroz prvi i drugi razred, onda u trećem i četvrtom razredz ta djeca su odbojkaški obrazovana. A mi dobijemo djecu u trećem i četvrtom razredu a još niti ne znaju što je odbojka. Kod nas u Hrvatskoj djeca dolaze u odbojku negdje oko desete godine. Mi smo se u Hrvatskoj zavarali i zatvorili i nismo svjesni da ono što radimo nije dobro. Ja sam svjesna, ljudi ne vole što ja govorim. Ovo što mi radimo nije dovoljno. Naše cure nemaju osnovna odbojkaška znanja i tehniku, disciplinu igru, kretanje bez lopte, razmišljanje o igri. Odbojka je moj život i znam što govorim”.

Koje su ambicije junakinje naše priče. Možda preuzeti izborničku dužnost u reprezentaciji?

“Imam ambicije, razmišljala sam, bila je neka ideja prije tri godine da budem izbornica reprezentacije. Bila sam uz izbornika Jurka, trebala sam ja potom preuzeti reprezentaciju, nije to funkcioniralo, nije bilo istog shvaćanja između mene i ljudi koji vode Savez. Tako smo se razišli. No, tko zna, danas-sutra je sve moguće, meni je reprezentacija svetinja”.

Marijina obitelj je prava sportska zajednica.

“Suprug Dražen je košarkaški trener, a ja sam odbojkaški trener za mlađe dobne kategorije pri Zagrebačkom odbojkaškom savezu. Imamo troje djece, 24-godišnjeg Andru, 19-godišnjeg Roka i 10-godišnju Miu. Uz svakodnevne treninge ujutro i popodne, sastanke i utakmice vikendima, svo svoje vrijeme posvećujem mužu i djeci. Biti žena – majka u pravom smislu te riječi danas nije nimalo lako. Jedino uz savršenu organizaciju nekako uspijevam posložiti sve ono što se očekuje od mene, uz veliku pomoć muža i djece.”

Marija Anzulović ima i svoje uzore:

“Životni uzor mi je moja mama koja je cijeli život posvetila djeci i njihovom odgoju, jer mi je otac radio u inozemstvu. Drugi životni uzor mi je Majka Terezija. Sa svojom jednostavnom blagošću i poniznošću pokazala mi je kako vjera koja prelazi u djelovanje postaje ljubav, a ljubav se pretvara u služenje.

Komentari