Svjesni smo svi kako ova reprezentacija nije baš tako slabašna kakvom je se prikazuje ili barem kakvom je se trudi prikazati, no čini se kako ipak postoji veliki problem koji našu reprezentaciju gura nekoliko koraka u nazad.
Ima jedna stara poslovica koja kaže, “Nada umire posljednja”, mi ćemo je malo prepraviti i kazati, “Navika umire posljednja”. Gledajući jučerašnju “izvedbu naših rukometaša na Europskom rukometnom prvenstvu mogli smo zaključiti samo jedno, a to je da se starih navika gotovo ne moguće riješiti. Svjesni smo svi kako ova reprezentacija nije baš tako slabašna kakvom je se prikazuje ili barem kakvom je se trudi prikazati, no čini se kako ipak postoji veliki problem koji našu reprezentaciju gura nekoliko koraka u nazad.
Naime, svatko tko prati rukomet barem tri ili četiri prvenstva u nazad može jasno primijetiti nekoliko velikih problema kod hrvatske reprezentacije. Nije riječ o individualnim kvalitetama igrača jer ih, barem prva postava itekako ima, pa ti svi dečki igraju po najboljim klubovima u Europi. No, na stranu to, problem leži puno dublje. Do sada smo mahom krivili trenere koji su nam vječito bili zaslužni za neuspjehe, tek onda prebacili bi se eventualno na vratara jer ne brane dovoljno, ali problem i dalje nismo otkrili.
Probleme vučemo već godinama za sobom
Najkraće moguće rečeno, problem je samo i isključivo, naš mentalitet. Kao i u brojnim drugim našim sportovima, kada je najgušće i kada treba stisnuti momčad se raspadne. Živi primjer toga bila je jučerašnja utakmica protiv Norveške i prije par dana protiv Bjelorusije. Pazite kakav sklop, protiv Bjelorusije nam se davalo manje šansi i govorkalo se kako smo autsajderi u utakmici i kako će nam biti jako teško protiv Bjelorusa i što se dogodi. Osim mlakog prvog poluvremena, Hrvatska je razbila Bjeloruse. Što je uslijedilo? Busanje u prsa, “vidite da nismo slabi”, “možemo do finala” i slične floskule. Kako je završilo? Pa evo tako da nas je demontirala Norveška s 34 gola u mreži. Vratari koje se hvalilo do nebesa u drugom dijelu nisu imali nijednu obranu, napadi za koje se govorilo kako su napkon postali organizirani i smisleni, jučer su djelovali najblaže rečeno amaterski. Obrana 5-1 za koju su se počele nizati pohvale, uz tek koju primjedbu kako bi “jedinica” trebala igrati agresivnije, a “petorka” zgusnutije, jučer je dokazala kako je šuplja kao cjediljka i kako su u njoj ne postoje rupe već krateri. Problem zapravo nije u kritikama medija, navijača, velikim očekivanjima već u nečem puno dubljem, u nečem što već godinama vučemo za sobom.
Drugi sportovi nisu izuzetak
No, da se vratimo na problem mentaliteta, Hrvatska s time muku muči u svim sportovima. Pogledajte samo nogomet, kad god se igra Svjetsko ili Europsko mi ne možemo dalje od skupine, kad god se igra Liga prvaka ili Europska liga, skupine su prva i posljednja prepreka. Košarkaše ne želimo ni uvlačiti u ovo, ali isti princip vrijedi i kod njih. OK, rukometaši su nas još najdalje gurali sa svojim finalima, polufinalima i četvrtfinalima, ali i tu su uglavnom popuštali pod pritiskom. Gdje je zapravo problem, problem je što Hrvati općenito previše misle i razmišljaju unaprijed, problem je u tome što se ne koncentriraju na ono što je sada nego na ono što će biti poslije, problem je u tome što tako misli cijeli kolektiv, štoviše kolektiv tako diše kao jedno. Čast izuzetcima, u nogometu su to brončani 98′, a u rukometu Zlatna generacija Atlante i Atene te Portugala 2003.
Srž problema je mentalna čvrstoča
No, najveći problemi zbog kojih sve naše vrste stalno osciliraju jest manjak discipline iz koje se rađa nedosljednost. Promatrajući ostale sudionike velikih natjecanja ili barem one koji uvijek završe u vrhu natjecanja, možemo primjetiti kako su sve momčadi nekako mentalno disciplinirane, ne govorimo sada o tome sluša li tko trenera i izvršava li sve naredbe, govorimo o čvrstoči i bistrini uma na terenu. U jučerašnjoj utakmici s Norveškom, ali i u mnogima prije, dio igrača u jednom momentu utakmice kao da odluta negdje drugdje i jednostavno se mentalno opusti na terenu, to, naravno rezultira greškama u dodavanjima, stvaraju se rupe u obrani, ne organiziraju se dovoljno brzo napadi, protok lopte je spor. Momčadima koje žele doći daleko na prvenstvima ovakve stvari se ne smiju događati. Ovo nije novost u rukometnoj repki, ovo se događalo i ranije, samo što su onda igrali Ivano Balić i Pero Metličić koji su nosili ekipu od prve do zadnje minute i nisu nikome suigračima da odlutaju, no, odlaskom Pere Metiličića dogodio se prvi blagi pad, a odlaskom Balića drugi malo veći pad.
Kako i tko problem može riješiti?
No, kako riješiti problem mentaliteta? Trenerom? Teško, jer kao što smo kazali, naša momčada je kolektiv koji diše kao jedno. To je zapravo dvosjekli mač, zato što je, u biti, izvrsno kada je momčad bilska i djeluje kao jedno, ali je iznimno opasno kada jedan ili dva igrača padnu, a onda zbog njih padnu svi. Tako nešto nećete vidjeti bilo gdje, u recimo Francuskoj repki, kada Karabatiću ne ide, on ne igra, ali to ne utječe previše na ostatak momčadi, istu stvar dokazali su i Norvežani, jučer im nije bilo najboljeg igrača, a opet su nas rasturili samo zato jer su ostali mentalno pribrani do kraja utakmice.
Sve i da dođu najbolji strani eksperti neće moći riješiti ovaj problem, ovaj problem toliko se ukorijenio u redove naših ekipnih momčadi da je teško očekivati od jedne osobe da ga uspije iskorijeniti. Problem je zapravo nerješiv, to jest fizički ga se ne može riješiti, a može ga riješiti eventualno pravi, mentalno jaki, vođa na terenu koji se usudi viknuti na igrače, ali jednako tako ih bodriti kada ne ide. Trener može doprijeti do igrača, ali on ne diše s njima na terenu dok je vođa s njima kao jedno. Momčadi kao što je Hrvatska, trebaju vođu koji će im diktirati tempo i koji će ih organizirati i povuči kada zagusti, kod nas su to Kopljar i Duvnjak, a kako se do sada pokazalo njih dvojica su igrači koji vuku momčad svojom kvalitetom, ali ne znaju je izvući kada kola krenu niz brdo. Nakratko je u utakmici s Bjelorusijom bljesnuo Karačić, jučer je to bio Cindrić, njih dvojica pokazali su ono što nam je falilo. Kada zagusti, treba stisnuti petlju, prestati razmišljati i jednostavo ići na glavu. Kada jedan krene krenut će i ostali, ali taj koji je krenuo mora biti vođa momčadi.
To je ono što našoj repki nedostaje da bude opasna kao što je bila nekad, nedostaje samo jedan ili dva igrača koja će biti mentalno jaka i koja će povuči ekipu. Koji će kazati, “Dosta je bilo”, kada se počne igrati gol za gol i krenuti “gung-ho” pa što bude. Dovoljna je samo jedna iskra da se momčad opet zapali, a tu iskru netko će morati ubrzo zapaliti i paliti je iznova kada zagusti jer ovako slabim mentalitetom nećemo daleko dogurati.
