Kada netko spomene borilačke sportove, većina odmah pomisli na boks. No, u njih su uključena nekolicina drugih sportova poput kickboxinga, karatea, taekwondoa, hrvanja i drugih. Ali, postoji jedan sport za koji nije čuo tako veliki broj ljudi, ali svejedno ima svoju publiku.
Riječ je o grapplingu. Kakva je to borilačka vještina objasnio nam je Stipe Pavičić koji je i sam trener ovoga sporta.
Kako biste najbolje opisali grappling? Po čemu je on drugačiji od ostalih borilačkih sportova?
Grappling je hrvanje do predaje. U doslovnom prijevodu, ‘grappling’ je hrvanje u širem smislu značenja te riječi i uključuje sve njegove oblike. To je kontaktni borilački sport koji se razvio paralelno s pojavom slobodnijih pravila i slobodnijih borbi na široj (svjetskoj) sceni kad se pokazalo koliko su takve tehnike borcima neophodne.
Najbolje ga je opisati kroz sličnosti i razlike s ostalim sportovima. U klasičnom hrvanju (grčko rimski i slobodni stil) cilj borbe kojim se dolazi do pobjede je ‘pin’, ili tuš – kontrola protivnika gdje su mu lopatice/ramena na tlu. Borac koji ostvari takvu kontrolu protivnika pobjeđuje. U grapplingu neki oblik kontrole protivnika je neizostavan dio, ali se s borbom ide i korak dalje – želi ga se natjerati na predaju. To se radi zahvatima poluga ili gušenja. Primjerice, ako jedan borac uhvati drugoga u zahvat gušenja, tu je jasno da je duel završen i da smo dobili pobjednika i uhvaćeni borac predaje se tapkanjem.
Grapplerske tehnike vide se na najvišoj svjetskoj razini u svim pravilima koja dozvoljavaju taj stil borbe. Kada neku tehniku, iz nekog sporta ili vještine, uspješno koriste najspremniji svjetski borci u međusobnim ogledima, onda nema sumnje da su te tehnike efikasne, a upravo se to događa s grapplingom. I grappling je neizostavan dio priprema svih svjetskih boraca koji se bore po slobodnijim pravilima. S druge strane, s obzirom na to da se na grapplerskim treninzima ne koriste udarci, sport je, ako se pametno trenira, vrlo pogodan za vježbanje bez obzira na dob polaznika. Nema onakve štete koja se može dogoditi u npr. kickboxingu.
To sve zajedno daje, onima koji takav sport isprobaju i svidi im se, sport koji je relativno siguran, a vrlo efikasan, a s obzirom na to da se radi s punim kontaktom – neminovno razvija i čvrstinu i snagu.
Postoji li dobna granica, određeni spol ili fizičke granice za ovaj sport?
Dobna granica praktički ne postoji. Slično kao i judo, grappling se može trenirati od vrlo rane dobi. Treniraju ga po pojedinim klubovima već i predškolski dječaci i djevojčice.
Fizičkih granica je također vrlo malo. Rekreativno ga može trenirati bilo tko – naravno, osim ako ima neku ozljedu i konkretni medicinski razlog za suprotno.
Što se natjecanja tiče, natjecatelji su podijeljeni u težinske i dobne kategorije i s obzirom na to da je najniža seniorska već do 62 kg – i tu svatko može pronaći svoju. Generalno, sport je vrlo pristupačan širokoj populaciji.
Što je, osobi koja trenira grappling, potrebno od opreme?
Za započeti su dovoljne kratke hlače i majica i to je redovito sve što novi polaznici i imaju.
Kasnije se tipično još nabavi specifična majica koja se zove ‘rash guard’, jer je nešto bolja od običnih pamučnih za treninge. Nakon što se neka znanja i vještine steknu i počne sparirati, dobro dođe još i štitnik za zube da pokrije od nenamjernih udaraca koji se nekad dogode.
I Vi sami ste trener u grapplingu. Kakvi su dosadašnji uspjesi vaših učenika?
Najjači naši grappling turniri zadnje dekade su državna prvenstva u grapplingu. Privuku najviše natjecatelja i vrlo jaku konkurenciju. Uz njih, ranije su se održavali (sada će se održavati ponovno) i ADCC turniri.
Moji natjecatelji bili su na vrhu i jednih i drugih i nemoguće je tu nabrojati koliko su turnira i prvenstava osvojili. Sveukupna brojka osvojenih seniorskih turnira je na možda 60-70. Do 2010. imao sam, u suradnji sa Zlatkom Klarićem, već puno seniorskih prvaka. Nakon toga, s nastavkom rada u novoj dvorani, imam još šestoricu novih i u tom periodu oko 40 osvojenih turnira. Imao sam prvake svih individualnih stilova borbe, težinskih kategorija, temperamenata ili fizičkih predispozicija. I svi od njih uspijevali su se ne samo popeti na najviše postolje na našem najjačem turniru, nego i ponoviti taj uspjeh.
I proces učenja i pripreme za konkretne turnire kod mene su uvijek na razini, tako da je dobar rezultat logična posljedica.
Bilo je puno uspjeha i izvan granica Hrvatske. Na međunarodnoj sceni Zvonimir Radić je bio peti na EP u Bruxellesu i osvojio je FILA World Open u Splitu, Tin Stojanac bio je drugi na EP u Bukureštu, Zvonimir Buhin je bio drugi na ADCC Pro turniru u Ljubljani, a osvojili su i dosta turnira po inozemstvu (najviše Tin Stojanac i Filip Jelavić po Njemačkoj), kao i regionalnih prvenstava.
Uz to, Filip Jelavić je već i startao svoj klub i nastavlja graditi pozitivnu sportsku klimu. Smatram da je takav poduhvat ravan sportskim rezultatima.
Ipak, smatram da im je najveći uspjeh to da na neki način sport obogati njihove živote jer iz njega oni dobiju sve što se iz sporta može dobiti – od okruženja i prijateljstava, preko osobnog razvoja, do toga da nauče kako trud i usmjereno dobro osmišljeno nastojanje rezultira uspjesima.
Koliko treninga dnevno se obavlja, to jest, koliko minimalno i maximalno vaši učenici treniraju?
Broj, a i intenzitet i vrsta, treninga tipično ovise o fazi priprema za natjecanje. Četiri treninga tjedno je standard. Rekreativni polaznici odrade 2 ili 3, a natjecatelji još imaju i dva dana za sparinge ili za treninge snage i tome slično.
Prije nekoliko dana održano je Prvenstvo Hrvatske u grapplingu. Kako komentirate uspjehe sportaša? Smatrate li da na sljedećem prvenstvu mogu doći još i dalje?
Od seniora, Ivan Kontak-Jambrek osvojio je zlato do 84 kg. Imao je šest borbi i šest pobjeda, u najbrojnijoj kategoriji. Tin Stojanac osvojio je srebro do 77 kg, a do finala je imao četiri pobjede predajom u drugoj najbrojnijoj kategoriji. Smatram da nema puno boljeg od toga. To su fantastični rezultati. Kada na natjecanju netko ima 25 konkurenata i vine se do prvog mjesta, to je pravi rezultat.
Uz njih, u juniorskoj konkurenciji debitirao je Luka Osojnik koji je imao četiri borbe. Odlično je prošao pripreme, na turniru je puno pokazao, a puno je i naučio, kako to već u natjecateljskim debijima obično bude. Za njega uopće ne sumnjam ne samo da može doći još i dalje, nego da ga čeka puno pobjedničkih postolja u karijeri.
Kakav je status i popularnost grapplinga?
Status grapplinga prati status MMA kao sporta, jer slobodna borba je ono gdje se pokazalo koliko je važan. I u skladu s time raste. Mislim da i šira populacija koja je gledala neke Pride ili UFC ili bilo koje druge turnire već zna što je armbar, ili giljotina, i tome slično. Smatram kako grapplerske tehnike postižu sve veću generalnu prepoznatljivost i svijest o njihovoj važnosti.
Kada se uključe putovanja, cijela oprema, najam dvorane, koliko je zapravo skup grappling kao sport?
Po cijeni treniranja, grappling je vjerojatno među najjeftinijim sportovima, baš zato što ne treba puno neke specifične opreme. Ne trebaju posebne tenisice, ne trebaju reketi ili nešto slično. 2-3 rash guarda i dva para hlača su dovoljni za vjerojatno 5 godina vrlo aktivnih treninga, a za započeti dovoljne su kratke hlače i majica. Putovanja mogu koštati, naročito kod međunarodnih natjecanja, u smislu puta i boravka.
U kakvim uvjetima i gdje treniraju sportaši koji treniraju grappling?
Uvjeti većinom zavise o pojedinom klubu i tome kakvu dvoranu vlasnici kluba uspiju isposlovati. U Zagrebu sam bio u većini klubova i imaju redom vrlo dobre uvjete.
Što očekujte od ovoga sporta u budućnosti?
U Hrvatskoj, prvenstveno se nadam da će mu biti riješen do kraja status pri HOO-u i HHS-u. To bi bio veliki korak naprijed. Tada bi rezultati i medalje naših grapplera na inozemnim turnirima i prvenstvima (a i turniri koje grappleri organiziraju kod nas, gdje se naročito ističe HK Osijek, kao i sama činjenica da usmjeravaju mlade na sport) dobili jedno dobro okrilje, ono Hrvatskog hrvačkog saveza, od čega bi obje strane imale velike koristi.
Na međunarodnoj sceni vremena će biti zanimljiva. Nekoliko je federacija koje održavaju vrlo srodna natjecanja. ADCC je najprestižnije natjecanje, i to očekujem da će u dogledno vrijeme i ostati. Dokle god šeici budu imali interes za financiranje najboljih svjetskih grapplera ADCC će biti broj jedan što se tiče profi turnira. Redovito se pojavljuju i novi turniri poput EBI-ja, Polarisa, Berkuta i sličnih. Kod njih mi se ističe EBI jer ima zdravu i originalnu formulu za turnirsko natjecanje, premda ne djeluje kao da će se proširiti u smislu državnih podfederacija po svijetu na način da bi postojala službena prvenstva država i tome slično. To ima UWW (United World Wrestling) i preko njih mislim da će grappling imati najbolju i najrasprostranjeniju organizaciju i najbolje pogodnosti za same sportaše. I na dugi rok time perspektivu za preuzimanje primata. No, čime će to rezultirati, ostaje da se vidi.
A sport kao sport, kao vještina, će i dalje rasti i razvijati se neovisno o federacijama i organizacijama – te tehnike su izrazito efikasne, i za time će uvijek postojati interes!
