Znate onaj osjećaj kada vam nešto, negdje duboko u vama govori kako će se dogoditi čudo? Onaj neki sitni glasić, grč ili blagi nalet adrenalina koji vas natjera da promijenite mišljenje i da si kažete “bit će to OK”?
Tko god da je gledao sinoćnju pobjedu hrvatske rukometne vrste svjedočio je povijesti. Kauboje su svi kritizirali još od početka prvenstva, te ne valjaju pivoti, te vratari nisu u formi, pa tko su ti Marići, Šebetići, Stevanovići, Sliškovići, tko je Željko Babić da vodi jednu rukometnu velesilu? Pa onda “optimistične prognoze” nećemo proći ni prvu skupinu, samljet će nas svi redom, pa Slovenci su nas zgazili na pripremama. OK, prođe Hrvatska skupinu, a onda opet, s Makedoncima imamo kolike tolike šanse, ali Francuzi i Poljaci će nas rastočiti. Onda su išle salve likovanja, zadovoljstva i “jesam ti reko”, nakon što je Francuska pomela Hrvatsku.
“Nek se sad lijepo spakiraju i put pod noge, s Poljacima nemaju šanse”, govorilo se, a realno nisu ni imali. Nakon što su Norvežani izbacili Francusku u ranijem terminu, Hrvastkoj je trebalo nestvarnih, gotovo apstraktnih 11 golova prednosti i to protiv domaćina, Poljske. Dvorana u Krakowu bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, atmosfera užarena, cika i vriska, pjesma i navijanje. Sve je mirisalo na dobru partiju Poljske. Svi su im zdravi, igraju u najjačem sastavu, tu su Jurecki, Bielecki, Szmal, pa onda “uništit će nas Bielecki, ima top u rukama, a ovi naši niš ne brane”, a s druge strane je slomljena Hrvatska sa šupljom obranom i zbunjujućom igrom u napadu.
Ono kada znaš da će sve biti OK
Znate onaj osjećaj kada vam nešto, negdje duboko u vama govori kako će se dogoditi čudo? Onaj neki sitni glasić, grč ili blagi nalet adrenalina koji vas natjera da promijenite mišljenje i da si kažete “bit će to OK”? Dio ljudi koji intenzivno prati sport zna o kakvom se osjećaju radi, o osjećaju koji vam odmah da naslutiti da će sve biti dobro, pa makar se to u tom trenutku činilo nemogućim. Kada vas pogodi taj osjećaj uoči ovako velike utakmice s Poljskom znate da slijedi spektakl. I uslijedio je.
Krenula je tekma, Hrvatska odmah ide u seriju 3:0, obrana lomi sve, Poljaci ne mogu priči golu, a sve što šutnu Stivi skida. Prođe deset minuta, Poljaci daju tek prvi gol. Uragan ide sa svih strana, pljušte golovi izvana, Štrlek trči kontre, sjevaju brzi golovi. “Je li moguće da je ovo ona Hrvatska koja se uspapčila protiv Francuske prije par dana”, upitali su se mnogi. Na poluvremenu 15:10 i odmah počinju kalkulacije, “eh, kad bi sad nastavili ovak pa digli na plus 10 i onda izdržali do kraja”, a što se dogodilo? Dogodilo se nešto puno gore, ali za Poljake.
Otvaranje serijom 8:0 bacilo nas je u delirij, nakon manje od 20. minuta rezultat je 30:13. Već se pada u nesvijest, šok, nevjerica, suze pomiješane sa smijehom, “imamo šanse, samo nek izdrže do kraja”. Serija se nakratko zaustavila i s time je stigao i hladan znoj, ali onaj, što bi Englezi rekli, “gut feeling” je još tu. Stišću se šake, urla se “ajmo, ajmo”, a vrijeme teče toliko sporo da se čini kao da sat stoji i kada ne stoji. Išla je serija 5:0 Poljaka, dobili smo nekoliko isključenja, a onda hladan tuš za Poljake. Budi se Hrvatska i suvereno i hladno privodi utakmicu kraju.
Odbrojavaju se posljednje sekunde, već nam je svima jasno kako smo nekim nevjerojatnim čudom prošli, ali za svaki slučaj treba pričekati. No, tih posljednjih sekundi dogodilo se nešto uistinu prekrasno. Poljska je uzela zadnji napad, ali su igrači odustali od slaganja akcije i samo se izdodavali do kraja. Osjećaj od kojeg se naježite, Poljaci su bili na koljenima, ali su svejedno odali na neki način počast Hrvatima što su obrisali pod njima. I onda eksplozija, 37:23. Urlici, skakanje, vriska, trnci prolaze kroz cijelo tijelo, suze idu na oči, a smijeh na usta. Mobitel divlja od poruka, “ne mogu vjerovat, jel ovo istina”, “kaj smo mi to sad gledali”, “zašto nisam u išo u kladionicu”, “ispisali smo povijest”.
Utakmica o kojoj će se pričati godinama
I jesmo, ispisali smo povijest. Ova utakmica ide rame uz rame svim medaljama koje smo osvojili. Sve da i ne prođemo dalje u finale, ova utakmica bila je bolja od bilo kojeg finala do sada. Kada vam jedna utakmica izazove toliko emocija, kada ju odgledate u jednom dahu, kada svaki gol, svaku akciju proživite s igračima kao da ste na terenu, e onda znate da ste gledali povijesnu utakmicu. Malo koji navijač će se moći sjetiti kada je posljednji puta gledao ovakvu utakmicu, utakmicu zbog koje se osjećao najponosnijim čovjekom na svijetu. Utakmicu o kojoj će pričati još godinama.
“Hrvatska sad može sve”, ponavljale su se te riječi nakon utakmice, a realno i može. Kada odigrate ovakvu utakmicu, jedno je sigurno, utjerali ste strah u kosti svim budućim protivnicima. Kada pobjedite favorite prvenstva s 14 razlike, kada se iskrcate iz autobusa koji vozi kući u posljednjem trenutku, a u njega ukrcate Francuze i Poljake, onda će vas se plašiti svi. Upravo je ovo jedan od razloga zašto je ovaj sport rame uz rame nogometu, a možda i jači. Upravo je ova utakmica razlog zbog kojeg je rukomet možda i najjači sport kod nas iako ga ne prati ni približno toliko ljudi koliko prati nogomet. No, probajte se prisjetiti kada vas je ijedna nogometna utakmica natjerala da ju proživite ovako kako ste proživjeli “Čudo u Poljskoj”.
Što još reći nego, Španjolci, pripremite se za uragan, mi idemo po zlato.
