Hrvatska rukometna reprezentacija osvojila je srebro na svjetskom prvenstvu. U finalu u Oslu izgubila je bitku za zlato. Danska je pred 15.000 gledatelja bila bolja i pobijedila rezultatom 26-32 (12-16).
Prva je to medalja hrvatskih rukometaša na svjetskim prvenstvima nakon bronce osvojene 2013. u Španjolskoj, te ukupno šesta, pri čemu čak četvrto srebro. Drugi smo bili još u tri navrata (1995, 2005, 2009), a najveći uspjeh hrvatski rukometaši su ostvarili 2003. u Portugalu osvojivši zlato.
Prvi je pred kamere stao Igor Karačić, koji se oprašta od hrvatske reprezentacije. “Nisam tužan uopće. Prelijepo mi je bilo svih ovih dana dijeliti teren i svlačionicu i hotel s ovim momcima. Presretan sam. Možda je mogao biti malo bolji osjećaj na kraju, ali nisam mogao poželjeti nešto ljepše od oproštaja s medaljom i da mirno ostavimo reprezentaciju ovim momcima.
Priča se ovoj snimci trenera Sigurdssona na time outu: Psovke su prštale na sve strane
“Ovi dečki su to zaslužili”
Cijelo vrijeme smo pričali o dočeku, iako ne volim o tome prije utakmica. Ovi dečki su to zaslužili. Nadam se da će doći što veći broj ljudi. Ujedinili smo sve, vratili smo rukomet gdje pripada te i dalje imamo materijala da se svako prvenstvo borimo za ovakve stvari.
Moram se zahvaliti svim prijateljima i cijeloj obitelji koji su sve ovo trpili zbog mene. Tu dolazi moj prijatelj, moj brat, moj kapetan Domagoj Duvnjak. Toliko toga smo prošli zajedno. Ušli smo zajedno u reprezentaciju zlatom 2006. u Estoniji, opraštamo se zajedno, nadao sam se sa zlatom, ali ovo će mi zauvijek ostati u sjećanju”, rekao je.
Hrvatska je osvojila srebro na Svjetskom prvenstvu: Danska pobijedila u finalu 32:26
Duvnjak: Odlazim ponosan
Kapetan Domagoj Duvnjak se također oprostio od reprezentacije. Izjavio je:
“Ni u najluđim snovima ne bih poželio ovakvu medalju, pogotovo kad znamo što mi se dogodilo u drugom kolu. Hvala igračima, treneru, stručnom stožeru. Predivno prvenstvo, ostat će mi u glavi cijeli život. Hvala mojoj obitelji, roditeljima, djeci, sestri… Ovo je bio baš dug put. Rodbini, prijateljima, mojim suigračima koji su ovdje, bivšim suigračima, svim trenerima, generaciji koja me je naučila nositi ovaj predivni i teški dres.
Veliko hvala Danskoj, da nije bilo njih, ne bih ni zabio gol, maknuli su mi se. Žao mi je što nisam pozvao Igora, on je nešto pričao sa sucima. Osjećaj je, onako… Znaš da ti je to zadnji gol za ovaj dres. Jako dug put od 2006., znači 19 godina, dao sam cijelog sebe u ovu reprezentaciju za ovaj dres. Odlazim ponosan.
Najponosniji sam na to što bilo kog da sretnem od svojih suigrača, mogu sjesti s njima i popiti kavu. I s bilo kojim trenerom. To je bit sporta, života i na to sam stvarno ponosan. Predivne suigrače i predivne trenere sam imao, puno su me naučili. Život ide dalje, rukomet nije samo Domagoj Duvnjak, rukomet je hrvatska reprezentacija koja je pokazala da smo se vratili u vrh.
