Nogomet nije tek puki sport već i sjajan posao, napose za one koji razumiju zakone u ovoj sportskoj igri u kojoj se vrti golem novac…
Zagrebački Dinamo slovi i u europskim razmjerima kao klub koji sjajno trguje, stvara igrače koje uspješno i unosno prodaje bogatim europskim klubovima i mnogi u toj činjenici vide opravdanje za izvršnog predsjednika Dinama Zdravka Mamića. Braneći ga isti spominju izvrsne prodaje Luke Modrića, Dejana Lovrena, Matea Kovačića, Marcela Brozovića, Alena Halilovića, Tina Jedvaja i mnogih drugih.
Ipak, zaboravljajući pritom na desetine nogometaša, inozemnih, koji su došli u Dinamo kao perspektivni za buduću prodaju a klub je na njima zbog očajne procjene gubio novce. Plaćajući ih odlično ne samo za hrvatske prilike, očekujući potom prodaju po europskim klubovima… Do koje najčešće nije došlo.
Uglavnom, Dinamova povijest angažiranja stranih nogometaša povijest je Dinamovih procjena i to loših procjena. U davanju takve ocjene Dinamovoj upravi i struci ne pomaže ni spominjanje Eduarda koji je ipak produkt hrvatske, škole nogometa Dinama s obzirom da je Eduardo iz Brazila u Zagreb stigao kao petnaestogodišnjak. Čudeći se, kaže legenda, snijegu kojeg je prvi puta vidio u životu.
Kupiš stranca za pet, pa ga prodaš za deset ili dvadeset. Eh, kada bi to tako bilo…
Čelništvo Dinama sa Zdravkom Mamićem kao ključem svih odluka zacijelo je razmišljalo kako će se od angažiranja stranih nogometaša napraviti sjajan posao, svojevrsni financijski “perpetuum mobile”. Očekivanja su bila jasna, kupiš nekoga za pet, on kod tebe odigra dobro i prodaš za deset, dvadeset ili trideset nečega. Eh, kada bi to tako bilo. Dinamo se u toj grozničavoj potrazi za bogatstvom orijentirao i na južnoameričko i afričko nogometno tržište, kupujući, kao, perspektivne nogometaše koji su u plavom dresu trebali bljesnuti, zaraditi novac i za sebe i za klub. Kao ključan čovjek u odlučivanju koga kupiti a koga odbiti pojavio se Zoran Mamić, danas prvi trener Dinama, dugo vremena sportski direktor koji je slijepo, a kako drugčije, slušao svog brata Zdravka, prvog čovjeka kluba. Ispada kako je većina igrača bila krivo procijenjena i mediji su ne jednom optužili Zorana za slab nogometni ukus.
Bilo je u angažiranju stranaca takvih krahova i smiješnih situacija za antologijske vijesti. Primjerice, Brazilac Anderson Costa došao je u Dinamo 2006. godine, otkupljen za milijun eura. I što je napravio. Apsolutno ništa, bio je nebitan cijelo vrijeme boravka u Zagrebu, ostao je zapamćen kao igrač koji je najbrže dobio crveni karton u povijesti Prve hrvatske nogometne lige. Čim je ušao u igru nakon desetak sekundi napravio je oštar start za zatvor, dobio je crveni karton što mu je praktički bila nagrada. I takvih nebitnih stranaca u svojoj momčadi Dinamo je u zadnjih desetak-petnaestak godina imao bezbroj.
Legija stranaca u prvih 11, a Dinamo godinama rasadnik reprezentativaca…
Kruna takve Dinamove politike vidjela se na početku prethodne sezone kada su se dogodile nezamislive stvari u hrvatskom nogometu. Naime, u jednom trenutku prvenstvene utakmice zagrebačkog kluba u gostima kod koprivničkog Slavena Belupa u momčadi Dinama svih 11 nogometaša bili su – stranci. Nevjerojatno, ali istinito. Samo da spomenemo i ovo, na početku ove sezone od 26 igrača koji su na popisu prve momčadi Dinama točno polovica su stranci. Ipak, daleko je to od velikih europskih momčadi, pogotovo engleskih, u kojoj se domaći igrači mogu nabrojati na prste jedne ruke. No, za hrvatski nogomet, kao i za identitet Dinama ovakve stvari su pogubne.
Jer, kako je hrvatski nogomet u specifičnoj situaciji tako poveći broj stranih nogometaša stvara duboke probleme u samoj egzistenciji ove igre u nas. Dinamo je, to je neprijeporno, godinama bio najveći rasadnik hrvatskih reprezentativaca. Pa i u današnjoj hrvatskoj reprezentaciji većina igrača nikla je, ili igrala, u Dinamu. Očito u vremenima kada je bilo puno, puno manje stranih nogometaša. Uzimajući mjesta mladim domaćin nogometašima prije ili kasnije će se zatvoriti mjesto za dokazivanje i sazrijevanje mladih talaneta koje Zagreb i Hrvatska zacijelo imaju. I patiti će najviše – reprezentacija. Svaki strani nogometaš uzima mjesto hrvatskom nogometašu!
Bezuspješnost ovoga posla lako se uviđa samo u pukom nabrajanju igrača sa svih meridijana i paralela koji su prošli Dinamovom svlačionicom i klupskim prostorijama, ostavljajući nakon svog odlaska zatečene klupske čelnike koji su očekivali fin novac, a najčešće bi bili sretni kada bi se dotičnih stranaca rješavali, uz povik – “Samo da nam nisu na plaći”.
Silna želja da se kroz europske nastupe afirmiraju pridošlice iz inozemstva bila je kontraproduktivna, redovito su baš strani nogometaši iz Dinama bili ti koji su najviše razočarali. Uostalom, kad je Dinamo dobro prodavao – prodavao je Hrvata!
