PISMO JEDNOG BBB-ovca: ‘Dobili smo Arsenal, ali se još uvijek NISMO RIJEŠILI GAZDE!’

Facebook

Kako je nekada izgledao dan velike utakmice, a kako izgleda danas.

Dani kada je “Ponosa mog Zagreba grada” igrao velike utakmice više ne izgledaju kao nekada. Grad se više ne kupa u plavoj boji, nestale su rijeke navijača koje su se slijevale od Kvatrića prema Maksimiru. Tramvaji voze redovno i bez zastoja, čak se može i sjesti, ne čuju se “Kaj, Kaj- Kaj, Kaj, Kaj”, ne stišće se gumb za prislino zaustavljanje što je bio svojevrsni ritual vožnje tramvajem na utakmicu (Isprike ZET-ovci to je bilo jače od nas). Interventna se više ni ne trudi staviti kacige, štitovi i palice nisu ni na vidiku, Defenderi i “marice” ni ne izlaze iz postaje.

Društvo se više ne skuplja satima prije utakmice u parku. Nema više natjecanja u eksanju piva, pa onda vina, pa onda što već dođe pod ruku. Ne ore se više “Plavi, Plavi”, “Kolcem i lancem” i tako sve od kvarta pa do stadiona. Nema više onog adrenalina kad se nogom kroči na sjever, onog mirisa baruta još od prošle tekme koji kod navijača izaziva nevjerojatno zadovoljstvo i sreću. Ne trese se više tribina od navijanja, nitko te ne gura, nikoga ne guraš, više se ne možeš naći u situaciji da si bio na stadionu, a da nisi vidio ni 10 minuta utakmice. Bila su to dobra stara vremena koja nove generacije neće imati prilike iskusiti uglavnom zbog režima Gazde.

Zaposlena je nova vojska navijača koja dolazi bodriti neke druge Modre koji više ne mare za nekada najodanije navijače koji su danas na Mamićevim crnim listama, to su upravo oni koji su istinski voljeli klub. Ne igrače, ne predsjednike, ne trenere, nego klub. Mi koji smo nekada voljeli taj klub (volimo ga još i danas), preselili smo u matične birtije ili sami organiziramo praćenje u privatnom aranžmanu jer bez obzira na vodstvo kluba i režim, Dinamo se još gleda sa žarom.

Društvo se smanjilo, svako ode na svoju stranu, neke posao zove, neki su tek dobili klince pa imaju pune ruke posla, neki više i ne prate toliko nogomet. Skupi se tako kojih pet-šest ljudi pogledati Dinamo – Arsenal. Natjecanja u esksanju su davna prošlost. Neki više ne cugaju, neki “zdrmaju” dve-tri kratke, neki udaraju po pivu, ali umjereno samo četiri do pet komada, ipak nije pivo više za cenera. Pjesme nema, samo vrsne i temeljite analize tko će igrati, zašto neće neko kvalitetnije ime od prve minute i koliko će napad biti neefikasan. Povede Dinamo 1:0 i vikne neko tu i tamo, čuje se pokoja mega u daljini. Pa 2:0 koji isprati poluglasni pljesak i koji “svaka čast dečki”, “bravo”, “je*ote Arsenal” i eto, starog navijača tu i tamo zna štrecnuti kad vidi da je njegov voljeni klub tukao Arsenala. ARSENALA!!!

Zamisliš se tada kak’ bi bilo da si opet na stadionu među ekipom, polijevate se s cugom, osmjesi sa svih strana i grmi sa sjevera da se čuje do naplatnih u Lučkom. Zamisliš se i onda se sjetiš da bi danas za kartu trebao dati pola stanarine ili režija, da ti je pola ekipe na crnoj listi i da te “novi navijači” mogu stajati glave. Ozari te negdje u dubini što je Dinamo tukao, ali dok taj žar sreće izađe već ga realnost ugasi. Tekma je završila, a ekipa se kulturno pozdravila oko 22:50 uz rukovanje i “pozdravi curu ili ženu” i “idem ćorit delam od pol 8”. Voziš se kroz grad i podsvijesno razmišljaš kak’ ćeš se probit do doma jer je pol grada blokirano, a onda se sjetiš da nisu to ta vremena. Kvatrić prođeš, a nitko ti nije prepriječio put, misliš ajde možda su ovi novi malo brži. Parkiraš auto, prošetaš malo, nema žive duše, birtije prazne, tu i tamo neki solo kroneri sjede i kontempliraju. Dok hodaš još tih par metara do kuće, pitaš se kad ću i hoću li više doživjeti vidjeti svoj klub, na svojoj tribini, sa svojom ekipom u onoj atmosferi kao što je nekad bila. Dok je ovog vodstva, vjerojatno ne.

Komentari