Medijska scena u Hrvatskoj, svaki dio tog teatra, priču o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji s novim izbornikom, Antom Čaćićem, tretira tako da podilazi svojim čitateljima.
Kako nije tajna da svaka novina, televizija i portal ima svoju publiku određenog političkog usmjerenja tako se upravo u primjeru priče oko nogometne reprezentacija da lako razvrstati tko je za što i tko je protiv čega?
Činjenica jest da se u Hrvatskim nogometnom savezu radi i pretenciozno i netransparentno, nitko ne može poreći da je jedan klub u državi favoriziran nauštrb drugog ili drugih. Ne želimo negirati ni spoznaju kako se Savez u odnosu s navijačima gubi. Sve to i stoji i boli. Sve nas. I htjeli bi da je drugačije.
Ipak, pozivom na bojkot reprezentacije, kojim se podrazumijeva neodlazak na utakmice nacionalne nogometne vrste potez je koji osim što je kontraproduktivan u naše društvo nosi i neke nove političke okolnosti koje su sve osim poželjne. Pa, tko će se najviše veseliti bojkotu? Oni koji Hrvatsku i ovakvu i onakvu ne mogu smisliti.
Bijes istinskih navijača Hrvatske može bit razumljiv, ma može biti razumljiva i njihova želja za bojkotom. Uostalom, oduvijek su navijači širom svijeta neka svoja pravila katkad iznuđivala bojkotom utakmica. No, u konkretnom slučaju poziv na bojkot utakmica hrvatske reprezentacije skriva i nešto opasnije.
Najprije, bojkotom reprezentacije navijački korpus teško će moći iz temelja pomaknuti osovinu Mamić – Šuker koja upravlja nogometnim savezom. Bojkotiraju godinama dio Dinamovih BBB utakmice momčadi za koju navijaju, rezultata nema. Navijači moraju biti svjesni da im u njihovim namjerama više vrijedi glas i uzvik na tribinama nego izvan stadiona.
Potom, o kakvom je bojkotu riječ kada će se u sadašnjoj situaciji na odlazak na utakmice reprezentacije morati pričekati. Jer, utakmica Hrvatske i Bugarske u Zagrebu 10. listopada će se morati zbog kazne Uefe igrati pred praznim tribinama, a u ovom kvalifikacijskom ciklusu preostala je još gostujuća utakmica protiv Malte za koju se neće prodavati ulaznice hrvatskim navijačima.
Zapravo, bojkotirati se nema što. Prva utakmica hrvatske reprezentacije na koju će se moći otići jest prva na europskoj smotri dogodine, ako se Hrvatska uopće plasira. Dakle, riječ je o imaginarnom bojkotu.
Nadalje, jesu li oni koji su ishitreno prihvatili poziv za bojkotiranjem utakmica reprezentacije malo bolje razmislili što će time postići? Vrhuška svakog sustava najviše se boji buke, galame, istine. Gdje se može izbaciti istina nego na tribinama, zar doista neko misli da se trolanjem po internetskim forumima može nešto napraviti za boljitak našeg nogometa.
Stoga, poziv jednog portala koji nameće bojkot povređenim i unesrećenim navijačima nije ništa drugo doli marketinški trik za skupljanje lajkova, podizanje čitanosti i želje za medijskim promoviranjem.
Hrvatski nogometni savez bojkota se ne boji, prije se boji punih tribina koje znaju što hoće i što je najvažnije – što neće
Bijes onih što vole nogomet posve je legitiman i očekivan. Jest, i bojkot je legitiman, demokratsko smo društvo, nitko nikoga ne može natjerati na stadion. Međutim, osnovno je pitanje rezultata nekog poteza. Bojkotom se ne dobiva ništa.
K tome, možemo se u cijeloj priči zapitati hoće li se neki desničar odreći hrvatske domovnice ako demokratske izbore dobije zakleti ljevičar. Ili obratno. Takve tipove razumni ljudi nazivaju idiotima. Zgodno je jedan navijač sročio svoju želju da bojkotira bojkot. Rekao je:
“Hoću li se ja zbog jednog svećenika pedofila, idiota koji se iživljavao na djeci odreći svoje vjere? Neću nikad. Nego ću od svoje majke crkve tražiti da se dotični izbaci i kazni. Odreći se je neću nikad. Ni crkve, ni domovine, ni reprezentacije“.
Tko je to rekao? Navijač hrvatske nogometne reprezentacije, dovoljno…
