Gledajte i volite nogomet, to je prekrasna igra, plemenita igra i “rollercoaster” uzbuđenja i razočaranja, ali pokušajte shvatiti da je tamo malo tko vrijedan suza.
Svi se moramo složiti s time da je poraz protiv Portugala i ispadanje s pomalo neočekivano ispadanje s Europskog prvenstva u Francuskoj, ostavilo gorak okus. Činilo se kako Hrvatska može do samog finala, a onda je nizom loših odluka Čačića, pomalo rezerviranim nastupom nekolicine najboljih pojedinaca i lukavom taktikom portugalskog trenera Santosa, repka ipak ispala u osmini finala.
Mnogi su plakali. Igrači već na terenu, pa onda i navijači na stadionu, a zasigurno i dio njih u Hrvatskoj.
No, što je tu je, reprezentacija je ispala, nekima je to udarilo na ego, neke je možda pogodila čista emocija, no, pravo je pitanje čemu tolike suze navijača? OK, možda su čak i razumljive suze navijača koji prate samo natjecanja na kojima igra Hrvatska, bila to natjecanja u vaterpolu, rukometu, nogometu, košarci, ali svi navijači koji iole prate nogomet i koji sebe nazivaju fanaticima te igre, a ne samo “vikend-navijačima”, nemaju razloga plakati.
Hrvatska nije ispala zbog loše sreće, nije ispala zbog sudačke odluke, na koncu nije ispala zbog neke više sile, već zbog taktički loše odigrane utakmice i loših odluka Čačića.
Od Eura uprihodili 12 milijuna eura, još vam se plače?
I što sada? Zašto liti suze nad igračima koji su nažalost odigrali nedovoljno ambiciozno ključnu utakmicu, zašto liti suze nad trenerom koji se libio povući važne poteze prije i u tijeku utakmice? Zašto uopće bilo koji prosječni Hrvat lije suze zbog nogometa, a država mu se raspala baš u trenutku kada se igralo to nesretno Europsko? Zna li prosječni Hrvat ili “vikend navijač” koliko novca ti naši nogometni heroji zarađuju tjedno, odnosno, znaju li da neki dobivaju i po stotine tisuća kuna tjedno za svoje usluge u klubovima?
Znaju li ti uplakani navijači koliko su igrači i Savez dobili novca za ove četiri partije i kvalifikacije? Znaju li navijači da se reprezentacijski nogomet igra za premije?
Istina, ti igrači svakim svojim nastupom postave Hrvatsku u centar svijeta, ali su za svaki taj svoj nastup itekako dobro plaćeni. Na stranu sada novac koji dobiju u klubovima, gdje neki igrači zarađuju tjedno više nego što prosječni Hrvat zaradi za života. Valja istaknuti kako su samo za kvalifikacije na Euro, od UEFA-e u Savezu uprihodili osam milijuna eura, a za dvije pobjede, remi i plasman u osminu finala još četiri milijuna eura. Igrači su prema dogovoru sa Savezom dobili 30 % od kvalifikacija, a od četiri milijuna uprihođena na natjecanju igračima je data polovica, odnosno, 50 posto. To otprilike znači kako će svakome igraču pripasti gotovo 90 tisuća eura.
Još vam se plače?
Zašto smo zajedno samo kada je sport u pitanju?
Postavite si sada pitanje, zašto plačete nad reprezentacijom i igračima, a ne recimo za time što ne znate hoćete li sutra raditi? Zašto nema suza kada se govori o stotinama tisuća nezaposlenih? Zašto nitko ne plače nad gladnima koji kopaju po kontejneru? Zašto vam suza ne kapne iz oka kada vidite stometarski red u pučkoj kuhinji? Zašto nitko ne plače kada vidi vanjski dug Hrvatske? Zašto praznimo emocije na nogometnom prvenstvu?
To je zapravo pravo pitanje, zašto cijeli narod plače kada Hrvatska ispadne s nogometnog natjecanja, zašto glas podigne tek kada sudac Eriksson ošteti Hrvatsku za penal? Zašto se narod ujedinjuje u hvatanju šačice huligana koji su, usput, nerede radili jer su nezadovoljni vođenjem HNS-a, a ne jer im se tako htjelo? Zašto se narod ne ujedini i ne izađe na ulicu kada Vlada pola godine ne radi ništa i kada država tone na samo dno? Koliko pitanja, pitate se?
Razmislite kada ćete sljedeći put zaplakati zbog nogometa
Naći će se sto, dvjesto, tisuću, dušebrižnika koji će floskulama poput, “oni su naš ponos”, “oni su ogledalo naše države”, “to su naši heroji i s njima smo svim srcem”, objasniti ovaj fenomen. Naći će se i dio njih koji će kazati, kako “nije lijepo ovako pričati o “Svetinji”, kako su dečki dali sve od sebe i kako je Čačić heroj, a Savez jadna žrtva huliganizma. No, pokušajte cjelokupnu situaciju sagledati bez “rozih naočala”.
Nogomet je odavno prestao biti igra za navijače, navijači su tu da daju podršku s tribina, ali ne moraju nužno biti faktor pobjede. Hrvatska će se u budućnosti nagledati utakmica bez navijača, pa će tako i tako biti sve isto na terenu.
Stoga, gledajte i volite nogomet, to je prekrasna igra, plemenita igra i “rollercoaster” uzbuđenja i razočaranja, ali pokušajte shvatiti da je tamo malo tko vrijedan suza, naročito, dvodnevnih ili trodnevnih kao što je to slučaj kod nas.
Poanta ovog teksta nije ta da bi se nogomet trebao gledati bez emocija, štoviše, odličan je to ispušni ventil, ali poanta je da bi trebali razmisliti sljedeći puta kada zaplačete jer Čačić nije odradio dobar taktički posao ili kada dio momčadi olako shvati protivnika ili kada borba protiv Saveza krene u malo radikalniju sferu i pitati se “trošim li ja svoje dragocjene suze na pravu stvar, trošim li ja svoje emocije na pravi način”?
>>> IAKO ČAČIĆ TVRDI SUPROTNO: Objašnjavamo zašto je VELIKOJ ČETVORCI ovo bila zadnja utakmica!
>>> PROCURILI DETALJI IZ SVLAČIONICE: Dečki su plakali sat vremena, a onda je nastupio Modrić…