Dražan Jerković, rođeni Šibenčanin, ljubio je Dinamo svim srcem, kao i domovinu Hrvatsku, te nije čudno što je izabran i za prvog izbornika Hrvatske – vodio je dvije prve utakmice protiv SAD-a i Rumunjske i svojim izborom igrača utemeljio stazu do povijesnog osvajanja brončane medalje na svjetskoj smotri u Francuskoj 1998.
Dražana Jerkovića, legendarnog hrvatskog nogometaša i trenera i danas se u nogometnim razgovorima, baš svakodnevno spomene. Ne samo po sportskim dosezima, koji su golemi, već se ljudi dobro sjećaju njegovog životnog entuzijazma, pravdoljubivosti i iskrenosti.
Za Dražana Jerkovića doslovce vrijedi ona stara uzrečica da čovjek živi dok ga se spominje. Tako je Dražan uistinu i dalje tu među nama, među svima koji vole i poštuju nogomet, pravednost i domoljublje. Bio je koliko osebujan, toliko i moralan, svjestan da je u životu štošta propustio zbog svojih stavova. No, sekundu kasnije bi vam rekao: “Ne, uopće mi nije žao!”
Volio je istinu i rad povrh svega, sukobljavao se sa svim mogućim nepravednostima. Nije ga bilo briga hoće li imati previše neprijatelja, držao je do čestitosti i oni koji su mu bili prijatelji bili oni – pravi.
Utemeljitelj hrvatske reprezentacije
Taj rođeni Šibenčanin ljubio je Dinamo svim srcem, kao i domovinu Hrvatsku, te nije čudno što je upravo Dražan Jerković izabran za prvog izbornika Hrvatske – vodio je dvije prve utakmice, protiv SAD-a i Rumunjske i svojim izborom igrača utemeljio stazu do povijesnog osvajanja brončane medalje na svjetskoj smotri u Francuskoj 1998. godine.
Godinama nakon utakmice protiv Sjedinjenih Američkih Država, kada je praktički i oformljena hrvatska nogometna reprezentacija, govorio je kako je slagao momčad za tu utakmicu: “Mnogi igrači su nam otkazivali, neke je bilo strah zaigrati za Hrvatsku, ali nisam o tome previše razmišljao, znao sam da ćemo složiti momčad i da ćemo napraviti i spektakl. Uspjeli smo i nevjerojatno sam ponosan na taj događaj. Biti prvi izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, pa ima li veće časti za čovjeka koji je radio u nogometu u Hrvatskoj? Mislim da nema”.
Kao igrač bio je – napadačko savršenstvo. S iznimnim osjećajem za postizanje pogodaka i postavljanje, a opet nesebičan i sklon momčadskoj igri, brzo je osvojio srca navijača koji su ga na svakoj utakmici pratili ovacijama. Njegova popularnost u plavom Dinamovom dresu bila je golema, hodajući zagrebačkim ulicama u bijelom baloneru ljudi su u kolonama hodali za njime, no on tu popularnost nikad nije zloupotrebljavao.
U svjetskoj nogometnoj povijesti ostao je upamćen kao najbolji strijelac Svjetskog prvenstva u Čileu kada je Jugoslavija osvojila 4. mjesto, doživjevši poraz u dvoboju za 3. mjesto protiv Čehoslovačke. O njegovim škaricama i dalje zbore vremešni nogometni stručnjaci i navijači, a neki tvrde da su bile atraktivnije i bolje nego one – Peleove. Svjedoci pričaju da kada bi navijači vidjeli da se Jerković sprema na škarice, cijeli stadion bi – zagrmio od oduševljenja! Jerkovićeve škarice bili su najatraktivniji zgodici tog nogometnog razdoblja. Bio je klasičan napadač, plavi 9. Čak je po tom njegovom nadimku snimljen i dugometražni film.
Od najmlađih dana bio je je član zagrebačkog Dinama s kojim je osvojio prvenstvo države 1958. i dva puta Kup maršala Tita, 1960. i 1965. godine. Neke Jerkovićeve partije u Dinamu bile su antologijske, kao i njegove izjave. Tako je nakon osvajanja Kupa usred Beograda, prigodom preuzimanja pokala izustio, na užasavanje beogradskih vlastodržaca: “Sretan sam što nosim ovaj trofej u Zagreb, u kolijevku Hrvatske i nogometa”. Odmah je proglašen ultranacionalistom. A to ga je koštalo i više nastupa za jugoslavensku reprezentaciju. No, i u dresu bivše države bio je sjajan, neprikosnoven.
Među najboljim strijelcima
Dakle, u reprezentaciji bivše Jugoslavije, kao igrač Dinama odigrao je 21 utakmicu i postigao 11 pogodaka. Na Europskom prvenstvu 1960. u Francuskoj, s jugoslavenskim sastavom pripalo mu je srebrno odličje. U polufinalu tog prvenstva postigao je dva pogotka, kada je Jugoslavija izbacila Francusku (5-4), a u finalu je izgubila od Sovjetskog saveza 2-1, nakon produžetaka. Putovao je i na Svjetsko prvenstvo 1958. godine, ali nije nastupio.
Na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu pod jugoslavenskom zastavom bio je četvrti, a sa 4 zgoditka dijelio je prvo mjesto na ljestvici najboljih strijelaca s još petoricom igrača – Čileancem Leonelom Sanchezom, Brazilcima Garrinchom i Vavaom, Mađarom Florianom Albertom, te Valentinom Ivanovim iz Sovjetskog Saveza. On i Davor Šuker iz Francuske 1998. jedini su Hrvati koji su bili najbolji strijelci svjetskih prvenstava.
Pred kraj igračke karijere otišao je u belgijski Gantoise, ali se na treningu ozlijedio pa je raskinuo već potpisani ugovor i vratio se u Zagreb. Sveukupno je u igračkoj karijeri na 315 utakmica postigao čak 322 zgoditaka, u prosjeku više od jednog gola po utakmici, što ga čini najučinkovitijim strijelcem Dinama svih vremena.
Posebno je bio sretan i ponosan što je bio prvi izbornik Hrvatske u listopadskom dvoboju 1990. godine protiv SAD-a, i iako mu se javilo samo 14 igrača, jer bilo je i onih koji su odmjeravali političku situaciju ili su se bojali. Taj dan je i mlada reprezentacija Jugoslavije igrala u Rusiji kvalifikacijsku utakmicu, a u momčadi je bilo pregršt hrvatskih igrača. No, Jerković nije paničario. “Pobijedit ću i s osmoricom”, rekao je kad je vidio u kakvu je situaciju upao.
Sve ostalo je povijest – Asanovićev prvi gol, genijalnosti Mlinarića, oduševljena publika! Eh, Mlinarić, i on će nam u vremeplov, baš kao i Asanović, pa i Kasalo, Ladić, sve pravi dečki s te utakmice…
“Jerković je bio bolji od svih…”
Jerković je dobar dio svog života posvetio i Nogometnom klubu Zagreb. Bio je njegov trener i sportski direktor. No, često se sukobljavao u mišljenju s novim upravama kluba, jer je imao svoju nepatvorenu, poštenu viziju klupske egzistencije. Izvrsno je radio kao trener i u vinovačkom Dinamu, austrijskom Klagenfurtu – svugdje je bio omiljen.
Takva legenda hrvatskog nogometa zaslužuje svoje posebno mjesto u povijesti, pa je lijepa inicijativa da se novi nacionalni stadion, ako ga ikada budemo sagradili, nazove njegovim imenom.
Anton Samovojska, izvrstan nogometni novinar, ne jednom je o Jerkoviću govorio, a gledao ga je stotine puta: “Hrvatska je imala i ima mnogo velikih nogometaša. Bernard Vukas, Vladimir Beara, Stjepan Bobek, Branko Zebec, Zlatko Čajkovski, Ivica Horvat, Josip Skoblar, Davor Šuker, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki bili su genijalci nad genijalcima. O svima njima svijet je pisao romane. No, među najvećima od najvećih, osobito mjesto pripada Dražanu Jerkoviću. Šuker, kojega pamte i najmlađi, bio je strijelac nad strijelcima. No, Jerković je bio bolji od svih njih.” To su jake riječi o Jerkoviću. I vjerujemo im, jer ih je napisao autoritet!
Dražan Jerković nastupio je jednom i za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Bilo je to 12. rujna 1956. u Zagrebu protiv Indonezije (pobjeda 5-2), kada ga je u drugom poluvremenu zamijenio Ivan Medle. Bila je to jedina međunarodna utakmica koju je hrvatska reprezentacija odigrala u vrijeme dok je bila sastavni dio Jugoslavije.
Poznati novinar Luka Tripković napisao je o njemu i knjigu Neponovljivi Dražan Jerković. Doista, bio je neponovljiv!
SLOMLJENA SRCA DILJEM ZAGREBA: Dinamovci se uz neslužbenu himnu oprostili od glazbene legende
