Zgoda koja se dogodila nakon poraza 0-4 Zagreba kod Vinogradara slikovito opisuje stanje nekoć hrvatskog nogometnog velikana.
Nema te mašte koja može izmisliti što stvarni život umije. U sljedećoj kratkoj sportsko-životnoj pričici shvatiti ćemo zašto je mašta tako malena u usporedbi sa stvarnim životom. Ta, tko bi ovakvu zgodu uopće osmislio ispričati, a da se nije dogodila?
Igrala se, dakle, utakmica Treće lige u Mladini, sučelili su se domaći Vinogradar i nekadašnji velikan hrvatskog nogometa Zagreb. Koji je danas, nažalost, znan po svom posrnuću iz Prve u Treću ligu, pod vodstvom predsjednika Dražena Medića.
Predsjednik kluba je ujedno i trener, taman je neki dan Medić dobio i službenu trenersku licencu, prvu je s novim dokumentom vodio baš u Mladini. Ali, Vinogradar je dobra momčad, lako se obračunala protiv Zagreba, pobijedila s 4-0 nimalo ne mareći za trenera-predsjednika-slavljenika koji se jako naljutio na svoje igrače tijekom utakmice.
Po svom starom običaju, jer to mi nije bilo premijerno, nakon utakmice nije dao svojim igračima u svlačionicu, već je odmah naredio novi trening. Koji je potrajao dobih devedesetak minuta. Već iscrpljeni igrači gledali su kako ”preživjeti” takav napor a trening novi trener s licencom nije prekidao.
Spas za igrače stigao je u utjelovljenju čistačice. Koja je čekala i čekala, dočim nije odlučila uzeti stvar u svoje ruke.
Bučno i odlučno krenula je prema igračima i Mediću, doslovce ih tjerajući u svlačionicu riječima da se ona ujutro rano diže i da nema vremena za čekanje. Čak i autoritativni trener Medić nije našao protuoružje za bijesnu čistačicu.
Trening je završen, igrači su pohitali u svlačionicu, čistačica je vikom požurivala igrače, s metlom i krpom ušla je raditi u svlačionicu prije negoli ju je zadnji igrač napustio.
Pa, tko bi to uopće smislio, zar ne? Stvarni život je čudo.
