GLAS NAVIJAČA DINAMA O ZDRAVKU MAMIĆU: ‘Kad se svoj gospodi daš, zadnji ples je onda naš!’

Bad Blue Boys

I prije nedavnih događanja i uhićenja braće Mamić, Zdravko je bio neizbježno lice većine medija gotovo svakodnevno, u svakom slučaju prečesto…

Međutim samo rijetki su njegov preveliki medijski prostor koristili za ukazivanje na širok spektar nepravilnosti u funkcioniranju možda i najpopularnijeg sportskog kolektiva u Hrvatskoj, već se to činilo u druge, manje plemenite svrhe. Novinari su oduševljeno trljali ruke kad god bi iz Dinama najavili još jedno Mamićevo obraćanje naciji kroz novinarsku konferenciju, značilo je to instantan porast tiraže za taj dan. Medijski istupi “Glave” kako ga neki nazivaju, uglavnom su protekli populističkom notom uz pomno osmišljene ekskluzivne izjave, vrijeđanje i komentiranje svih društveno-političkih zbivanja, a obilježilo bi ih obično i “nezainteresiranost” očito preplašenih ili potkupljenih novinara. Isti ti novinari se danas naslađuju atrakcijom slučaja Mamić i ponovno pune stupce svojih medija.

Upravo su najzagriženiji navijači “Modrih” ti koji su godinama jedini beskompromisno upozoravali na nogometnu mafiju koja drma ne samo Dinamom, već i mnogo, mnogo šire. Iz tog razloga u kraćem izdanju prenosimo emotivno i zanimljivo pismo navijača. Anonimni navijač Dinamovu zamršenu i iscrpnu priču opisuje kvalitetnije od svih vrlih i afirmiranih novinara, naročito onih koji prate sportska zbivanja. Koncetrirajte se i svakako pročitajte tekst, mnoge stvari i suština problema će vam postati jasnija!

San na hrvatski način…


Velikim se dijelom i od gradskog novca ostvaruje privatni interes, a kada je tu novac, ni moć nije daleko. I tako, malo pomalo, ali nikako ne slučajno, dolazi do ovoga što možemo vidjeti danas. Danas imamo situaciju apsolutne kontrole Dinama, Zagrebačkog nogometnog saveza, Hrvatskog nogometnog saveza, hrvatskog nogometa u totalu. Najmoćniji čovjek hrvatskoga sporta te zasigurno medijska zvijezda broj jedan.

Ako govorimo o Dinamu, danas je Zdravko Mamić veći ne samo od bilo kojeg djelatnika, igrača ili legende kluba – postao je veći i od kluba samog. Zdravko Mamić postaje klub. Dinamo je Mamić i Mamić je Dinamo. Klub prema onome što junak naše priče ima sve, a najiskrenijim navijačima – nema ništa. Nema dušu, nema publiku, nema ljubav svoga grada. Ima samo Zdravka Mamića, odnosno Zdravko Mamić ima njega.

Bit njegovog vođenja kluba temelji se na jednosmjernim usporedbama s drugim suvremenicima ili direktnim prethodnicima.  Zadnjih godina se zato toliko i dohvatio Hajduka jer inače ne bi izgledao uspješan uopće. To je ono čime se on hrani i on od tih usporedbi živi. U trenutku kada je preuzimao klub, vjerovao je da će u usporedbi sa Canjugom jednog dana biti proglašen daleko boljim i uspješnijim, što bi za Ćirinog priljepka i sitnog švercera bilo svojevrsno životno djelo.

I na tome se također vidi sva manjkavost njegove jednostrane argumentacije koja se isključivo temelji na zanemarivanju činjenica ili falsificiranju povijesti. Sva ta samohvala njega kao sposobnog menadžera, Dinama kao firme, ustroja omladinske škole  i velebnih rezultata pada već na prvom koraku, odnosno ako je njegov sugovornik stariji od dvadesetak godina i posjeduje tek malo potrebne hrabrosti suprotstaviti se argumentima.
Zdravko Mamić je već došao u poznije godine, a nije uspio nadmašiti čak niti njemu toliko mrskog Canjugu i ostvariti svoj san, možda i zato jer i u stvari imaju dosta toga zajedničkog.
Obojica su imala osigurani izvor financiranja, obojica su se u klubu osobno obogatila, obojica su dovela Dinamo u minus, obojica su bila omražena među publikom i navijačima samo je Canjuga imao tu sreću da je bio lutka na koncu predsjednika Tuđmana čiji jedini cilj je bio kvalitetan europski klub pod svaku cijenu pa onda povijesno ostavlja dojam uspješnijeg.

Kaže jedna izreka „Neke ljude možeš varati cijelo vrijeme, sve ljude možeš varati neko vrijeme, ali ne možeš sve ljude varati cijelo vrijeme“. Zdravko Mamić je godinama „varao“ Dinamov puk sa uvijek istim floskulama o uspješnom klubu, a svoje neuspjehe je skrivao i pravdao huliganima, razmaženom zagrebačkom publikom, i slabom ligom. Pokušat ćemo argumentima svaku od tih floskula raspraviti.

Uspješan klub i slaba liga“

Zdravko Mamić, kao i GNK Dinamo godinama skrivaju financijska izvješća koja su po zakonu dužni objavljivati. Malo je podataka poznato, a na internetu se pojavilo i nekako je iskopano financijsko izvješće iz razdoblja 2006. – 2009. godine koje kaže: U razdoblju od 2006. do kraja 2009. godine na račun NK Dinama sjelo je više od 784 milijuna kuna. Od toga je 358 milijuna kuna sjelo od transfera igrača, dok je preostalih 425,9 milijuna kuna stiglo iz poslovnih aktivnosti kluba. Od tih poslovnih aktivnosti je 25,3 milijuna kuna sjelo od prihoda ulaznica, 189,6 milijuna kuna od uplata sponzora kluba, 25,2 milijuna kuna od UEFA-e, te 110 milijuna kuna iz proračuna grada Zagreba. Ostalih 75,8 milijuna kuna klub je primio od ostalih aktivnosti poput naknada za pravo emitiranja, donacija i ostalog.“

Kroz te 4 godine Dinamo je uprihodio 104 milijuna eura. Pročitajte ponovno tu brojku. 104 milijuna eura. Tolika količina novaca dovoljna bi bila svakom klubu Dinamovog ranga za višegodišnje normalno funkcioniranje kluba. Ipak, u Dinamu iz kojeg nam malo dolaze informacije “puni smo kao brod”, a kroz koji tjedan “nemamo za kruh, moramo prodavati za opstanak” očito ne. Od kraja 2009. Dinamo je dva puta ušao u Ligu Prvaka, za svaki ulazak je nagrađen sa 10 milijuna eura od UEFA-e, prodalo se Mandžukića, Vrdoljaka, Badelja, Vrsaljka, Halilovića, Kovačića, Jedvaja, pa malo proračun grada Zagreba, a opet se „mora prodavati“ . Pa čak, kao što je i objavljeno u medijima, dizati 3 kredita u par mjeseci „da bi se preživjelo“.

I to sve unatoč tome što grad Zagreb financira skoro sve troškove kluba. Od organizacije utakmica, priprema prve momčadi, putovanja na gostovanja, plaća radne zajednice, pa čak i čunjića za trening.

Slaba liga? Dakako, to je opće poznato da Bjelorusija, Cipar, Bugarska, Rumunjska, Češka obiluju jakim utakmicama poput BATE – Zhodino, Viktoria Plzen – Znojmo, Ludogorec – Haskovo. Zanimljivo je kako pak Croatiu svojevremeno nije priječila slaba liga da pobjeđuje klubove iz jačih liga ili da Dinamo „kresne“ Ajax, Anderlecht, Villareal ili Club Brugge. I tu je opet ta floskula koja se stalno pokušava progurati da je problem u svima samo ne upravi kluba.
Jer ipak, kada je Dinamo prvi zaslužan je Mamić, a kada se ne plasira u Ligu Prvaka kriv je Jurčić.

Kada izbaci Ajaxa zaslužan je Mamić, a kada izgubi od Branna kriv je Schildenfeld.

Kada dobije Villarreala zaslužan je Mamić, a kada se ispadne od Sheriffa kriv je Zajec.

Kada grad Zagreb daje novac zaslužan je Mamić jer je sposoban, a kada nema sponzora kriva je loša liga.

Za svaku uspješnu prodaju zaslužan je Mamić, a kada se kupuju prevare od igrača nije kriv nitko, jer se sportski direktor isto preziva Mamić.

Kad je Dinamo 9 puta prvak zaslužan je Mamić, a kada se ispadne iz Europe kriva je slaba liga.

Kada Eduardo zabije 50 golova i proda se u Arsenal zaslužan je Mamić, a kada se Pranjić proda za 500 000 eura kriv je kruh i krivo je mlijeko.

Pa tako u krug, iz godine u godinu…

Razmažena zagrebačka publika i huligani“

Svatko tko je bar jednom unazad par godina pogledao Dinamovu utakmicu na televiziji, ili prisustvovao istoj na Maksimirskom stadionu mogao je vidjeti otužan i potpuno prazan stadion. Da li je to uvijek tako bilo? Vratimo se malo u prošlost.

Godina je 2002. Točan datum je 31. listopada. Broj nezaposlenih u Hrvatskoj je oko 415 000.
Dinamo igra utakmicu protiv engleskog Fulhama. Na Maksimiru se skuplja oko 35 000 ljudi. Cijena karata nije bila jednu kunu. Cijena karata nije bila 10 kuna. Karta za tribinu „Istok“ je koštala velikih 150 kn. Znači drugo kolo Kupa Uefe, Dinamo igra protiv Fulhama, karta košta 150 kn, a na stadionu je 35 000 ljudi.

Slična situacija prije godinu – dvije. Igra se utakmica Dinamo – Porto. Prva utakmica Lige Prvaka. Dinamo ulazi drugu sezonu zaredom u Ligu Prvaka. Veliki uspjeh apsolutno kojim se ne može veliki broj klubova iz ovog dijela Europe s tim podatkom dičiti. Gledatelja na stadionu je bilo 4 683. Znači igra se Liga Prvaka i na stadionu se skupi 4683 ljudi. Drastičan pad, mislite li i vi tako?

Proslava naslova prvaka 2009. godine:

2009

Proslava naslova prvaka 2012. godine:

2012

Proslava naslova prvaka 2014. godine:

2014

Zanimljivo kako je Dinamo svoju najveću posjećenost otkada je HNL-a imao u sezoni nakon što se igrala „Liga za ostanak“. Istoj sezoni kada nije odigrana niti jedna Europska utakmica. Zanimljivo kako tada nikome nije smetao loš i ružan stadion, neatraktivna liga i slabi protivnici.

Razlika između tadašnjeg i današnjeg vremena je što su se ljudi još donekle mogli identificirati sa klubom,a i osjećali su da ih klub treba. Danas je ta situacija suprotna . Klub godinama svojom politikom pljuje u lice navijačima i simpatizerima i svojim postupcima daje do znanja „vi nam ne trebate, mi imamo svoju robu i od nje živimo“.

Problem je i dalje isti, kad netko “progleda” i shvati da klub može, i mora puno bolje, i da u tome treba sudjelovati na neke druge načine osim posjete Maksimiru svaki drugi vikend, događa se da “poljubi vrata”, ime mu se nađe na nekakvim listama i postaje neželjeni huligan. I tada skužiš koliko su ti ljudi loši za klub, kad te provozaju, kad te gađaju blatom, samo zato jer si se usudio svoju ljubav prema Dinamu uobličiti u ideju o boljoj budućnosti, koja možda ne uključuje njih same.

Ovaj klub se sustavno uništava već godinama, uništava mu se ugled, uništava mu se identitet, uništava mu se ponos, a uništava mu se i budućnost. Kad se dođe u situaciju da ulaznice za kvalifikacije za Ligu Prvaka naplaćuješ 1 kunu i sretan si da ti dođe 10ak tisuća ljudi, kada slaviš naslov pred 100 ljudi, kada se 5000 ljudi na stadionu proglašava „povratkom nogometa u Zagreb“ onda se izgovori traže u “razmaženosti građana Zagreba”. Ne, nisu građani Zagreba razmaženi, niti im smetaju huligani, nego ne mogu smisliti u što se klub pretvorio, i okrenuli su mu leđa.

Brat sportski direktor, sin menadžer, nećakinja u marketingu, linija s Bogom, tjeranje starijih igrača poput neke stoke, kriminalci u Izvršnom Odboru, mijenjanje trenera svakih par mjeseci, korištenje kluba za izdavanje priopćenja koja nemaju veze sa istim već za osobne potrebe, prijetnje smrću, licemjerstva, klub posuđuje novac Zoranu Mamiću za osobne potrebe, laži, šizofrenični ispadi o teorijama zavjere, trkeljanja o nacionalizmu pa deranje košulja po narodnjačkim klubovima, promicanje mržnje i netolerancije, izbacivanje trenera jer mu ne dozvoljava da spolno opći sa majkama igrača, davljenje delegata, treneri koji žive blizu stadiona, klupsko dobro, rat sa tribinama. Netko i dalje misli da su navijači problem?

Stariji navijači se sigurno sjećaju Dinama 80-ih godina, što je taj klub tada značio. Danas svakom punoljetnom čovjeku Dinamo simbolizira nepotizam, korupciju, licemjerje, primitivizam, rat sa tribinama, “gazdino dobro”, višesatne pressice i trenere koji žive blizu stadiona. Onda nam je čudno kako je sve trulo. Nisu ga navijači napravili trulim kako se svim silama želi prikazati. Nas se na kraju krajeva nije ništa ni pitalo, napravili su ga trulim oni koji su ga vodili na ovaj način zadnjih godina. I nikad se takve stvari nisu potencirale, jer navijači su uvijek i oduvijek bili sve, oni su živo tijelo, oni su tu da čuvaju klupski identitet, a danas se ta činjenica okreće naglavce od par plaćenih novinara. Sutra će dolje na Maksimirskoj travi trčati Pivarić, Sammir, Messi ili Ronaldo. Biti ćemo tamo, a svijet će se i dalje okretati oko svoje osi. Ali što će nam do tada ostati od kluba? Uspomene s Youtubea?

Postoji masa ljudi koje Dinamo ne zanima, ali ima na desetke tisuća onih kojima je stalo do Tonela, Cufrea, Kocha, Bišćana, Marića, načina na koji se odnosi prema takvim igračima, prema legendama, prema domaćim dečkima, prema Kramariću i Tomečaku, načina na koji se klub prezentira. Ima ljudi kojima je stalo i do različitih stvari od doći pogledati Ronalda ili Ibrahimovića i slikati se za neku društvenu mrežu. Ljudi kojima je taj klub ”način života” i samo o tome pričaju, čekaju vikend zbog Dinama, ili su ga bar nekada čekali. Ljudi kojima Dinamo nije maleni beznačajni klubić kojem je sramoćenje na svim nivoima po čitavoj Europi najuspješnije razdoblje u klupskoj povijesti. Kojima Dinamo nije maleni klubić koji bi propao da nema izvjesnog ratnog profitera i samoprozvanog jugoslavena. A baš njima se brani mogućnost da nešto kažu, čime klub gubi dušu. Ostaje „gazda“ koji dok novinari šute laže i mulja, tako da mu možda koja stotina ljudi dođe odgledati Soudanija i Wilsona. Ali duša, gdje je duša?

Što je duša, pitat ćete? Ono nešto – nešto građansko, gospodsko, purgersko, hrvatsko. Što su znali i prepoznavali i navijači drugih klubova, ne samo dinamovci sami. Ono nešto, što smo voljeli, onaj dres kojeg nismo skidali. Ono čime smo se ponosili. Ono čega danas nema. Sjećate se? E, to je duh moga Dinama. I želim ga se ne samo sjećati, želim ga natrag. Jer mi ga je jedan čovjek ukrao. Želim da taj duh jednoga dana osjete i moja djeca. Da ne bude po onoj, ‘pričao mi jednom stari, o Zagrebu/Dinamu kojeg nema…’

Zdravko Mamić je danas potpuno demistificiran, “provaljen”, stalno na sudu ili na stranicama crne kronike, argumentima dotučen, ali još dovoljno zaštićen od sistema koji je godinama pleo i strpljivo stvarao. Ne može se više sakriti da Zdravko Mamić ne poštuje baš ništa. Od klupskih do državnih zakona.  Ne može se sakriti da je novac potrošen na polovne strance i titule u Hrvatskoj, dok je svaki izlazak u Europu masakr. Ne može se više sakriti ni postojanje privatnih ugovori jer su predmet sudskog procesa, Ne može se sakriti niti njegova osobna korist s obzirom na plaću od desetak tisuća kuna. Ne može se sakriti potpuno prazan stadion na gotovo svim utakmicama, ni incidenti u klubu i oko kluba na dnevnoj bazi. Više se niti ne skriva minus na klupskom računu.
Iza rešetke ili na slobodi, Zdravko Mamić čak neće ostati upamćen niti po rezultatskim masakrima u Ligi Prvaka, ni po naslovima prvaka hrvatske lige, a ni po nastupu Lokomotive u Europskoj Ligi.
Više po neizlječivim kompleksima koji su ga formirali kao nasilnika i doveli tu gdje je danas. Šarlatan poznat po psovkama, uvredama, prijetnjama smrću, trganju košulja i bacanju čarapa, sablasno praznim tribinama, youtube english speaking blamažama, i po tome da će Dinamo nakon njega opet morati počinjati od nule. 

A sve trenutne podjele i “podjele” koje pokušava stvoriti među onima koji stvarno vole ovaj klub će nadvladati ljubav prema tom istom klubu, NAŠEM Dinamu. Jer da nije tako, dignuli bi već svi ruke, Bilo da je riječ o inicijativi „Zajedno za Dinamo“, „Bad Blue Boysima“, Pajseru iz Dubrave, Štangi iz Španskog ili Franji iz Đakova. Jer kako kaže pjesma jednog slavnog benda iz Dubrave. „Kad se svoj gospodi daš, zadnji ples je onda naš.“

*Zagreb.info već neko vrijeme ne prenosi besmislene press konferencije Zdravka Mamića, niti će ih ubuduće prenositi. Naime, smatramo kako nepovezanim lupetanjima osobe optužene za izvlačenje milijuna iz Dinama ne treba pridavati medijsku pažnju, a također želimo poštedjeti naše čitatelje vulgarnog i uvredljivog rječnika kojim se dotični koristi.

Na koncu, stava smo da Zdravko Mamić svojim istupima i radnjama vrijeđa simbol našeg grada, sam Zagreb i njegove stanovnike, a zbog čega ne zaslužuje “svjetla reflektora” kojima se hrani.

Komentari

loading...