Do promjena se ne može doći bojkotom, prije će se to učiniti grmljavinom s tribina…

Facebook / HNS

Da je Mandžukić bio i zdrav prednost je morao imati Kalinić. Zbog forme!

Već smo zaključili kako je istinsko umijeće gotovo siguran plasman na europsku smotru dogodine prokockati, što se dogodilo hrvatskim nogometnim reprezentativcima. Upravo to imaju na umu navijači reprezentacije, oni koji nisu u bojkotu, a nakon lake 3-0 (2-0) pobjede protiv Bugarske na pustom maksimirskom stadionu kojeg je neprestance zalijevao pljusak.

Ne, nije partija hrvatskih izabranika bila očaravajuća i nezaboravna, ali je bila srčana. Što je, ruku na srce, nedostajalo u prethodna dva dvoboja protiv Azerbajdžana i Norveške. Osjetivši da je dogorjelo do noktiju naši reprezentativci krenuli su silovito i zabili rani pogodak. Bio je to idealan scenarij za vađenje iz blata, Perišićev pogodak u 2. minuti poslije vrhunskog Modrićevog proigravanja bio je događaj kojeg smo zaboravili viđati na utakmicama reprezentacije.

Kad se povelo na samom startu utakmice sve je bilo lakše. No, tek tada je na scenu nastupio novi član Fiorentine, bivši igrač Dnipra i Hajduka, Nikola Kalinić. Da, on je bio pravo osvježenje u igri reprezentacije. Znalac s loptom, sjajno surađujući, nesebično dijeleći lopte, ali i aktivan u obrambenim zadaćama bio je impuls koji je nedostajao mlakoj, dosad, Hrvatskoj.


Zapravo, da je Mandžukić bio i zdrav valjalo se odlučiti za Kalinića! Zašto? Zato jer je Kalinić u top formi, a Mandžukić u krizi. Nije pretjerano reći da je Kalinić bio prvo ime naše momčadi u dvoboju s Bugarima. Njegovo sjajno proigravanje petom Rakitića za drugi pogodak u 43. minuti praktički je prelomilo utakmicu. S vodstvom 2-0 sve je i praktički bilo odlučeno.

Nagradu, pravu satisfakciju doživio je Kalinić desetak minuta prije kraja, postigao je pogodak nakon blistavog prodora Perišića po lijevoj strani. Tako je stasiti centarfor Fiorentine zaokružio svoje dane za pamćenje, gdjegod se pojavi – zabija. Umalo poput Lewandowskog.

Nakon utakmice u Hrvatskoj se ne može bez repova. Sukob između onih koji bojkotiraju reprezentaciju pod vodstvom sadašnje garniture Saveza i onih koji je pošto-poto podržavaju nije zadnjim sudačkim zviždukom s Bugarima prestao.

Umjesto o utakmici novi izbornik Ante Čaćić i igrači moraju pričati o raskolu među navijačima. Jak je bio nastup Ivana Perišića, on je gotovo uzviknuo:

“Da mogu promijeniti nešto, napravio bih to. Ja igram za sebe, za svoju reprezentaciju, za Hrvatsku, za svoju obitelj. Ne razumijem u čemu je problem. Ako netko ne želi navijati za nas jer misli da igramo za nekog drugog, ne mora dolaziti. Igramo još jednu utakmicu kod kuće bez navijača, izdržat ćemo, a nakon toga se nadam da će nas pravi navijači podržati”.

Osjeti se da su igrači opterećeni ovakvom situacijom. Međutim, teško je bilo očekivati da će se sami repezentativci solidarizirati s bojkotom, što su tražile određene navijačke grupacije. Uostalom, što bi bojkot igrača značio. Činjenicu da se neće odazivati na poziv izbornika? Nije li to malo previše?

Kako bilo, Savez jest pod utjecajem jednog čovjeka, jednog kluba, jedne ideje… No, igrači koji čine nacionalnu momčad krivo su određena meta onih koji žele promjene ne samo u politici Saveza, nego u sastavu istog.

Do promjena se ne može doći bojkotom, prije će se to učiniti grmljavinom s tribina.

Komentari

loading...
-->