Razgovarali smo s nekolicinom BBB-a koji su nam ispričali svoja sjećanja na Josipa Kužea te razloge zbog kojih se Dinamove utakmice danas igraju bez njegovih najvjernijih navijača…
16. lipnja 2013. tužan je dan za navijačku skupinu Bad Blue Boys…
Dvije godine je prošlo od odlaska ne samo Dinamovog omiljenog trenera, već i mnogo više od te prolazne funkcije, “zagrebački mangupi” smatrali su ga “jednim od svojih” zbog svog karaktera, iskrene emocije, izjava i djela kojima se isticao i nerijetko zalagao za “one zbog kojih se nogomet i igra”. Bio je istovremeno i trener i veliki nogometni znalac, ali i onaj, u zdravom smislu te riječi, fanatik! To je ono što ga je uzdizalo iz sive mase običnih trenera, i ljudi općenito. Kuže je bio čovjek koji je razumio “ultrase” i njihov svijet, razumio je koliki značaj za Dinamo ima Sjever i zbog toga ga je cijenio. Niti jedan iz plejade legendi to nije shvaćao tako dobro kao on.
Počast Kužeu, kao i prošle godine odali su paljenjem svijeća i molitvom na Mirogoju te podno njihovog Sjevera, ispred murala posvećenog upravo Josipu Kužeu.
Tom prilikom porazgovarali smo s dvojicom istaknutijih pripadnika navijačke skupine koji su željeli ostati anonimni. Ovi dečki na utakmicama su aktivni otprilike 15-ak godina, a povod razgovora bio je Josip Kuže i sve što Boysima predstavlja. Na kraju, nismo mogli izbjeći komentiranje današnje situacije na maksimirskim tribinama, kao i usporedbu između tadašnjeg i današnjeg odnosa između navijača i aktera na terenu…
Kuže je bio jedan od nas…
“I to nije samo puka floskula ili grafit, već stvarno nešto što ima određenu težinu i značenje. Jedan od nas u više značenja – dinamovac, navijač, Zagrepčanin, Purger, što god, ali prije svega čovjek. Ne čovjek, nego ljudina. Jedan od onih kojima bude neugodno kad mu kažeš da je ljudina, a upravo u tome i leži njegova veličina. O odnosu navijača i Kužea je bespotrebno pričati jer jedan od rijetkih, ako ne i jedini kojima BBB-i priznaju vanserijsku, gotovo svetačku veličinu i daju značaj. Svakako je taj čovjek i zaslužuje. Čovjek u punom smislu te riječi: pun vrlina, a naravno i mana. Možda čak i zbog tih određnih mana su se mnogi od nas prepoznali u njemu“, započeo je jedan od navijača Dinama.
Za čovjeka koji je na klupi Dinama proveo tek dvije sezone u kojima je uzeo jednu titulu koju bi osvojili valjda i bez trenera, on je i pomalo fenomen…
“Ja sam se zaljubio u Dinamo u njegovoj prvoj sezoni 89./90. kada smo na proljetni dio prvenstva ušli kao prvi ispred Zvezde koja je tad bila u europskim okvirima nešto tipa kao Bayern danas. Dinamo je te sezone bio ratnička ekipa, s Shalom koji je igrao u transu, pa i Šukerom koji je golove proslavljao na ogradi sa Boysima. I te sezone nakon iživljavanja murje nad Boysima Kuže otvoreno par puta proziva tadašnju miliciju u vrijeme kad je bujao nacionalizam i kod nas i u Srbiji. Izjaviti to u ono vrijeme kad je Juga kipila pred rat trebalo je imati muda. Pamtit ćemo ga po sezoni 89./90. koju je Dinamo izgubio na dinamovski način, i promovirao Zvezdu kasnije u europskog prvaka. Ali, u sezoni 2005./2006. dobio je najveći respekt zbog odnosa prema publici“, kazao je jedan od navijača s kojima smo razgovarali.
Otišao je s mislima o voljenom klubu…
“Kao i svi mi, imao je mane i poroke (ako se to tako može reći), nikad se nije predstavljao za sveca, baš kao ni mi navijači. Nikad nije skrivao što mu znači Dinamo i atmosfera oko voljenog nam kluba. Znao je koliko su bitni navijači i uvijek je to i naglašavao. Rijetki od nas su ga vidjeli posljednjih dana njegova života i nažalost unatoč očitoj slabosti i lošem stanju, cijeloj neugodnoj situaciji i našem nenajavljenom upadu u bolnicu, bio je sretan što nas vidi. Izmamljen nam je uzajamno osmijeh na lica, a osim zdravstvenog stanja, naravno da se popričalo ukratko o Dinamu. Sa suzom u očima sam dan poslije zaključio da je, između ostalih stvari na pameti, taj čovjek nažalost prerano otišao sa mislima o voljenom klubu…” , rekao nam je naš sugovornik.
DINAMO I BBB-i DANAS: ”Utrka za profitom potjerala je publiku”
BBB-i su se osvrnuli i na današnju situaciju u klubu i odnos najvjernijih navijača Dinama sa igračima i trenerima te komentirali “tjeranje”, tj. odlazak iole publici simpatičnijih likova, koji su začeli zdrav odnos sa publikom. Eduardo, Koch, Soldo, Cufre…
“Radi se o ego tripu jednog čovjeka koji se na taj način obračunava sa publikom. To je suština cijelog sukoba, danas je jedan čovjek postao Dinamo. Ne dopušta u njemu stvaranje miljenika publike, legendi, heroja tribina… Osim ako se ne radi o njegovom bratu. Na globalnoj razini, nogomet je postao industrija. Utrka za profitom prvo je potjerala publiku koja ne shvaća nogomet kao industriju. Danas su vrhunski klubovi neke megakorporacije koje dovode igrače manekene, koji pored nogometa moraju prodavat dresove i privlačit sponzore”, ustvrdio je.
– Kakav bi bio odnos navijača i igrača/trenera da je situacija u klubu u “normalnija”?
“Da je situacija normalnija sigurno bi za početak publika i navijači pokazali interes za događanjima na terenu, za razliku od danas. Ali vremena koja su prošla se više neće vratit jer i ti mlađi igrači se od malih nogu pripremaju za izlazni transfer, a ne da osvajaju trofeje s Dinamom.”
– Koliko su igrači/treneri “krivi” za trenutno stanje u klubu?
“U današnjoj poziciji ne krivim ni trenere ni igrače jer klub kao klub ne postoji. Postoji kao pravna osoba, formalno… Ali van toga više ne postoji ništa jer je ovo klub koji nema svoje ikone, nikoga ko je u klubu navijači ne vole. Klub je potjerao sve legende i bivše igrače ili ih Mamić koristi da budu njegove reklame (slučaj Belin).Baš zato je Kuže bitan. Iako će neki reć da je on mit, fama… On simbolizira i jednu eru u nogometu i u Dinamu kad se bilo lako zaljubit u nogomet i Dinamo. Jer niti jedan bivši igrač i trener Dinama nema taj status među navijačima kao on”, zaključili su.
A klub koji nema legende nije nikakav klub…
