Ne pretjerujemo ako kažemo kako je Hrvatska odigrala taktički gotovo savršeno utakmicu protiv Turske, ali jedan čovjek mogao je cijelu utakmicu odvesti u krivom smjeru.
Nakon jednog malo dužeg vremenskog razdoblja gledali smo Hrvatsku koja igra brži, dinamičniji i nekako uigraniji nogomet. Ogled protiv Turske zasigurno je promijenio mišljenje mnogim skeptičnim navijačima koji su dvojili je li Hrvatska, nakon one slavne 1998. godine i bronce na Svjetskom prvenstvu, spremna na uzimanje nove medalje. Iako je možda rano govoriti, busati se u prsa i prognozirati visok plasman na Europskom prvenstvu, lijepo je bilo gledati reprezentaciju kako lomi jaku Tursku.
Ne pretjerujemo ako kažemo kako je Hrvatska odigrala taktički gotovo savršeno utakmicu protiv Turske. Zašto kažemo gotovo pa savršeno, pa zato što se uvijek potkrade i neka greškica, odnosno, loš dan, kao što je to bilo u slučaju Strinića kojeg je često spašavao Perišić, a kojemu kronično nedostaje igračke forme i Rakitića koji je vjerojatno zbog naporne sezone bio malo izvan visokog ritma. Ostalo je bilo i više nego kvalitetno. Badelj, čiji se nastup dosta osporavao, odigrao je najbolje što je mogao ulogu defenzivnog veznog, a Brozović na desnom krilu izgleda kao da je cijelu karijeru tamo igrao ne kao centralni, odnosno, defenzivni vezni.
Utakmicu je zamalo upropastio sudac
Ipak tu rastrčanu, ofenzivnu, taktički uigranu, obrambeno savršenu Hrvatsku, gotovo je uništio jedan jedini čovjek. On nije Turčin, nije niti Hrvat, on čak nije niti igrač. Pogađate riječ je o švedskom sucu Jonasu Erikssonu. Svakome tko je ove sezone gledao barem finale Europske lige između Liverpoola i Seville u kojoj je, najblaže rečeno, iskasapio Kloppovu momčad. Riječ je o 42-godišnjem Šveđaninu koji slovi i kao “sudac milijunaš” jer se svojedobno obogatio prodajom udjelom dionica u tvrtki koja se bavi trgovanjem prava na sportske utakmice. No, osim što ga krasi tako lijep nadimak, “krasi” ga nevjerojatna sposobnost za uzrokovanje štete na travnjacima. Eriksson, iz samo njemu poznatih razloga, voli zažmiriti na grubosti i zna se često upuštati u nepotrebne rasprave s igračima, ali ne ih i kazniti, a to su na svojoj koži iskusili i Hrvati.
Naime, Turci su poznati po tome da igraju izuzetno agresivan i grub nogomet, a iznimke nije bilo niti u utakmici s Hrvatskom. Laktovi u glavu, od kojih je jedan pogodio na pravo mjesto i raskrvario Ćorluku, opasni startovi đonom na loptu, gležnjeve, stopala, a na koncu i na koljena Hrvatskih igrača, Erikssonu su bili prihvatljivi i za njih čak nije dijelio ni kartone. Nadalje, baš je on i podizao tenzije svojim odlukama da ne zaustavlja igru u trenucima kada su baš hrvatski igrači ležali na travnjaku zbog grubih startova Turaka, a kasnije bi sve to što je zakuhao pokušavao riješiti pričom, a ne kartonima. Kratko i jasno, da je Eriksson prvi puta dao karton za grubi start, igralo bi se sa znatno manje grubosti.
“Naši okrvavljenih glava izlaze van, a nitko ne dobija kartone”
Užas koji je Eriksson dozvolio u utakmici s Turskom zamijetio je i legendarni trener Miroslav Ćiro Blažević koji u svojemu stilu opisao viđenje glavnog suca utakmice.
“Eriksson je trebao biti glasnogovornik koliko priča. Iritirao me, previše je gubio vrijeme na priče. Nakon prekršaja nad Modrićem sudac je bespotrebno pričao s Ozanom koji je zaslužio karton. Gubitak vremena. To su takvi tipovi koji sebe vole stavljati u prvi plan”, kazao nam je Ćiro, pa onda to slikovito opisao, “naši okrvavljenih glava izlaze van, a nitko ne dobija kartone. Od početka je bio premekan i Turci su tu vidjeli svoju šansu za mlaćenje”, kazao je “trener svih trenera”, Miroslav Blažević.
