Mi smo Bad Blue Boys, mi smo Dinamo, k’o Sljeme veliko srce imamo – pjevao je legendarni Sarajlija Kemal Monteno. A da modri zagrebački momci uistinu imaju srce kao Sljeme, dokazali su i pokazali bezbroj puta dosad, tiho i bez velike pompe priskačući u pomoć najranjivijim i najugroženijim skupinama društva, nastojeći pritom sa sebe skinuti stigmu koja ih sve to vrijeme prati, stigmu besperspektivnih huligana.
Kao kula od karata urušila se ta zlonamjerna teza u nedjeljno jutro kada se Zagreb tresao, ispisujući jednu od najtragičnijih i najtežih stranica u svojoj povijesti. Dok su građani u strahu bježali iz svojih domova, ne znajući hoće li se u njih uopće moći vratiti, čuvari zagrebačkog asfalta ponovno su se organizirali i krenuli u pomoć, gotovo tisuću ih se stavilo na raspolaganje vatrogascima, policiji i civilnoj zaštiti te zdravstvenim djelatnicima. U Petrovoj bolnici pomagali su trudnicama koje su zbog potresa morale napustiti rodilište, potom su pomogli u selidbi pacijenata i opreme iz bolnice Jordanovac na Rebro, zatim raznosili hranu iz javne kuhinje beskućniima, pa se pridružili dobrovoljnim davaocima krvi, što neki od njih i inače redovito čine. Nisu Boysi mirovali prije potresa, zbog pandemije koronavirusa priskočili su u pomoć svojim sugrađanima i prije, malo je poznato da upravo oni posljednjih dana starima i nemoćnima širom Zagreba raznose lijekove i namirnice, a u pomoć su priskočili i kada je zbog pandemije trebalo seliti Kliničku bolnicu Dubrava. Humanitarne akcije za Boyse nisu ništa novo, novost je samo to što je ovih dana i šira javnost, posebno ona zagrebačka, uspjela spoznati da doista nad njima bdiju zagrebački momci koji ljubav prema svojem gradu iskazuju djelima.
Lokalni dečko
Ima među Boysima informatičara, konobara, građevinara, pravnika, ali u toj navijačkoj skupini godinama djeluje i jedan političar koji ni po čemu nije tipičan. Riječ je o Mostovu saborskom zastupniku Marku Sladoljevu, zagrebačkom dečku i diplomiranom vjeroučitelju koji je prije ulaska u politiku predavao vjeronauk u Osnovnoj školi Ante Kovačića. Tijekom tih “školskih dana” Sladoljev je sudjelovao u nizu humanitarnih akcija, od čega je najveća izgradnja školske kuhinje u Africi. Na posljednjim lokalnim izborima Sladoljev je kao lokalni dečko bio Mostov kandidat za gradonačelnika Zagreba, a svoje političko djelovanje bazirao je na sportu, odnosno nogometu, te je nerijetko istupao protiv Zdravka Mamića, zalažući se za provedbu Zakona o sportu. Djelovao je sa svojim Boysima i tijekom nedjeljnog potresa, a o jednom od najtežih dana u svojem životu, baš kao i o ostalim temama koje se odnose na Zagreb, Dinamo i politike, govorio je u razgovoru u kojem nam je otvorio dušu. Na početku razgovora skrenuo nam je pozornost na tretman koji su njegovi prijatelji Boysi donedavno imali u javnom prostoru.
“Uvijek sam u svojim javnim nastupima isticao da su navijači među prvima tu kada treba pomoći, tako je bilo kod poplava, požara, a tako je i sada. Selektivno stigmatiziranje navijača dolazi od politike, kojima oni smetaju, tribine su uvijek bile mjesta slobode i zato ne odgovaraju vlasti. I ovaj put su navijači pokazali da su tu kad je najpotrebnije i ne traže nikakvu zahvalnost za to, već samo da ih se zakonski tretira kao i druge građane”, objašnjava naš sugovornik, koji nam je opisao kako se osjećao u nedjelju za vrijeme potresa i akcije Boysa u kojoj je i sam sudjelovao.
“Osjećao sam tugu dok smo automobilom kretali prema Petrovoj bolnici jer je moj grad bio razrušen. Kad smo stigli pred Petrovu i kad sam vidio kako navijači pomažu trudnicama, bolničkom osoblju, osjećao sam veliki ponos i radost što i sam pripadam toj skupini ljudi”, istaknuo je Sladoljev koji je u Bad Blue Boysima od ranog djetinjstva.
“Taj način života obilježilo je moje djetinjstvo, ali me nije popustilo ni do današnjeg dana. Svakom je navijaču utakmica Dinamo – Crvena zvezda ostala u posebnom sjećanju. Tog 13. svibnja 1990. navijači su obranili čast svoga grada, a nakon toga se aktivno uključili u Domovinski rat. Jedna od emotivnijih utakmica je i utakmica Dinamo – Newcastle. Iako je Dinamo tada tragično ispao, navijači su nosili svoj klub tijekom cijele utakmice i nisu posustajali 120 minuta. Radost i tuga su emocije koje jednako određuju svakog navijača”, objašnjava mostovac koji je vješto spojio navijanje i vjeroučiteljski posao pa nas uvjerava kako zapravo u praksi te dvije stvari nisu nespojive.
“Kao vjeroučitelj, godinama sam radio u školi i djeci navještavao voljenog Krista s istim žarom kao što navijam za svoj klub i reprezentaciju. Sve što radite u životu trebate raditi sa strašću i emocijama. Možda je upravo moj pristup kao navijača prema djeci pomogao da toliko mojih učenika zavoli taj predmet i Boga. Djecu nikad nemojte podcjenjivati, oni prepoznaju jeste li iskreni ili ne. Znao sam sretati svoje bivše učenike na tribinama i najveća potvrda onoga što sam radio bila je njihova rečenica: ‘Hvala vam, profesore, izveli ste nas na pravi put’”, prisjeća se ovaj netipični profesor i političar koji je itekako svjestan materijalnih posljedica potresa u hrvatskoj metropoli. Po njemu, Zagreb bi sada morao koristiti više sredstava iz europskih fondova, međutim, zabrinut je zbog aktualnoga zagrebačkog rukovodstva koje ni do ove tragedije nije iskorištavalo perspektivu koju Zagreb ima.
“Zagreb ima puno više potencijala od onoga što sadašnja vlast nudi. Trenutno nije vrijeme ni za kakve kritike i trebamo se ujediniti zbog sadašnje situacije, a Most će uvijek, kao i dosad, biti žestoka oporba Bandiću i njegovu načinu upravljanja gradom. O tome nakon što prođu sve nedaće koje su nas zatekle. Most je sve svoje urede i ljude stavio na raspolaganje Civilnoj zaštiti i Gradu Zagrebu. Najveća boljka je netransparentno upravljanje novcem građana grada Zagreba, prenapuhane cijene u javnim nabavama, dodjeljivanje poslova podobnima, a ne sposobnima, loša prometna infrastruktura i problem s otpadom”, smatra Sladoljev, kojega smo zamolili da usporedi položaj i stanje u Dinamu danas s onim iz perioda Zdravka Mamića.
“Položaj današnjeg Dinama je bolji jer to pokazuju rezultati. Veća je simbioza između igrača i navijača jer im više gazda ne može narediti da ne pozdravljaju svoje navijače nakon utakmice. Bio sam na utakmici u Milanu i vidio sam da Dinamovi navijači opet dišu za svoj klub, a Zdravko Mamić je za mene završena priča. On je svojim bijegom sve pokazao”, oštar je naš sugovornik. Kako kaže, kod navijača mu se sviđa što su apolitični.
“Ja za njih nisam političar, nego i dalje onaj dečko iz kvarta. Znate, kvart vam je bolja anketa od bilo kakve agencije koja se bavi istraživanjem rejtinga. Ako vam oni nisu rekli da ste se promijenili, onda je to najbolji kompliment koji možete dobiti u politici”, mišljenja je mostovac.
Osim na tribinama, Sladoljev je strastven i u vjeri, a u ovim kriznim danima isto savjetuje i svima ostalima.
“Vjera je jedna od ključnih stvari koje nam u ovim trenucima mogu pomoći.”
Upravo u ovo vrijeme korizme i u trenucima kada smo više sami sa sobom zbog nastale situacije možemo reći da je Bog onaj koji daje nadu i koji je i sam dokazao da poslije smrti dolazi život. Međutim, vjera nas ne smije uljuljkati u neki svoj privatni svijet, nego nas potaknuti na angažman upravo u ovim kriznim situacijama. Isus je rekao: “Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt, 25, 40), podsjeća Sladoljev, ne krijući ponos što se njegovu Mostu nedavno priključio vjeroučitelj Marin Miletić, zbog kojega se stranci pridružuju stotine mladih ljudi.
“Upravo u mladim ljudima vidim nadu koja može promijeniti Hrvatsku. Sad su sve aktivnosti na terenu stale, ali dobivamo jako puno telefonskih poziva podrške nakon dolaska Marina. Most se priprema za izbore, a ja sam u tom pogledu usmjeren na Zagreb i primanje novih ljudi u zagrebačku organizaciju”, ističe profesor Sladoljev s kojim smo se osvrnuli i na nastavu koja se spletom nesretnih okolnosti odvija putem televizije.
“U kontaktu sam sa svojim bivšim kolegama koji kažu da je to u ovom trenutku najbolje što se moglo ponuditi. Ponosan sam na svoje kolege učitelje i profesore koji u ovim trenucima obavljaju svoj rad. Ova je školska godina za djecu, roditelje i učitelje bila puna izazova i zbog dugotrajnog štrajka i zbog novonastale situacije s virusom. Nadam se da je ovo posljednja takva školska godina”, zaključuje naš sugovornik.
No, kada već govorimo o Boysima, vrijedi spomenuti kako je ova navijačka grupa zagrebačkog Dinama osnovana 17. ožujka 1986. godine. Od osnivanja su djelovali kao glasni protivnici tadašnjeg komunističkog režima pa ih se u to vrijeme proziva za hrvatski nacionalizam. A da prozivke nisu daleko od istine, pokazalo se na neodigranoj utakmici između Dinama i Crvene zvezde 13. svibnja 1990. koju je obilježio sukob između Boysa i navijača Crvene zvezde te ondašnje milicije, a ostala je upamćena i kao simbol pobune Hrvata protiv jugoslavenskog režima. Mnogi i danas smatraju kako je baš toga dana na Maksimiru počeo Domovinski rat kojemu su se pridružili i brojni Boysi kao pripadnici Hrvatske vojske. Osnutkom Hrvatske i promjenom imena kluba, Boysi postaju glasni protivnici toga čina i zahtijevaju povratak Dinama pa devedesete obilježavaju brojni incidenti, bojkoti, neredi i problemi s policijom. Na Valentinovo 2000. Dinamu se vraća ime, a Boysi se pak vraćaju na tribine i njihovo fanatično navijanje zamjećuje i svijet.
“Mi imamo novac i možemo kupiti sjajne igrače, ali dali bismo sve za ovakve navijače”, izjavljuju tako čelnici Arsenala, dokazujući da se doista srce zagrebačkih momaka ne može mjeriti ni s čim. Srčano su se Boysi borili i sredinom 2000., kada su ušli u konflikte s tadašnjim dopredsjednikom Dinama Zdravkom Mamićem, optužujući ga za samovolju i kriminal. Nisu se samo protivili njegovu upravljanju Dinamom nego i Hrvatskim nogometnim savezom. Ta njihova borba rezultirala je bojkotom utakmica, a u međuvremenu osnivaju i Futsal Dinamo koji bodre na utakmicama. U veljači 2018. godine Boysi su se pobunili protiv prodaje Dinama, a u srpnju iste godine, početkom nove sezone, ponovno se vraćaju na svoj sjever. Pandemija koronavirusa, ali i potres koji je pogodio Zagreb pokazali su hrvatsku solidarnost, a baš kao u Domovinskom ratu, na prvoj su se crti ukazali navijači, pri čemu, uz Boyse, vrijedi spomenuti i ostale navijačke skupine koje su se aktivirale kako bi pomogle.
Torcida se tako stavila na raspolaganje državi i gradu u borbi protiv epidemije pa su priskočili u pomoć u preseljenju kompletne bolnice Križine na Firule.
“Ovo je nakon Domovinskog rata jedan od najvećih izazova za grupu i grad. Idemo još jednom pokazati našu snagu i sposobnost kada je najpotrebnije”, poručili su iz Torcide, dodajući da je to dužnost svakoga od njih. Aktivirali su se i šibenski Funcuti koji su s Crvenim križem rasporedili volontere po kvartovima kako bi pomogli potrebitima, u posljednjih desetak dana momci iz te navijačke skupine uspostavili su cijeli sustav kako ni u jednom naselju nitko tko je u potrebi ne bi ostao bez pomoći. U Rijeci su se aktivirali pripadnici Armade koji su pak pomogli u iseljavanju studentskoga naselja koje se pretvaralo u karantenu. Sredinom osamdesetih navijači su donijeli promjenu u društvo, nazivalo ih se probisvijetima, huškačima, huliganima, a oni su, ne mareći za to, iznijeli borbu za hrvatsku neovisnost, mijenjajući stadione rovovima i bojišnicama. Njihova uloga u ratu brzo je zaboravljena, a danas im se i više nego opravdano ponovno divimo. Organizirani, hrabri i požrtvovni, ovi dečki jači su i od potresa i od korone!
