Nije to više ni humor, kamoli satira, već sprdnja. Ta priča o nacionalnom stadionu, potom priča o novom Dinamovom stadionu, u zemlji gdje prokišnjavaju vrtići i škole, gdje su bolnice poput štala.
Dvije su temeljne točke nepodnošljivosti ove priče, prva jest u samom imenu – nacionalni stadion. Druga je još kompleksnija, oko tog stadiona je dosad bilo toliko zakulisnih, pokvarenih i kriminalnih radnji da se svaka ideja o gradnji stadiona s prvom čeka na nož.
Postoji i treći zaključak, što će Hrvatskoj nacionalni stadion ako bi trebala igrati širom Hrvatske.
Veličanstven trijumf hrvatske reprezentacije na nedavnoj svjetskoj smotri u Rusiji mnogi su pokušali, neki i uspjeli, kapitalizirati, a na vlak od tog nevjerojatnog uspjeha uključio se i zagrebački gradonačelnik, predsjednik Saveza, vidimo čak i premijer. Koji su se svi skupa, kao odlučili na gradnju novog nacionalnog stadiona u zagrebačkom Blatu.
Pa, ako država, Vlada, ima presudnu ulogu u tom projektu to smo trebali čuti od Andreja Plenkovića, ne od Davora Šukera čija riječ i inače malo vrijedi. Nadalje, priču o nacionalnom stadionu koju nam stalno servira zagrebački gradonačelnik Milan Bandić mora se uzeti s rezervom, ako ne i kao običnu storiju tipičnu za njegove predizborne manevre, jer ako je već dopustio da toliko stoji obnova maksimirskog stadiona onda je on u tom novom poslu suvišan.
Mislimo tu na stadion u Maksimiru koji još uvijek strši onako nezgrapno nedovršen, sramoteći sve nas same, pa čak i one koji na njemu igraju, kamoli ne i one koji su ga doveli do tog stanja. Tako se lako da zaključiti da je maksimirski stadion samo vječni stadion u izgradnji, stadion u Maksimiru, koji ne zadovoljava ni estetski ni funkcionalno, a o komforu za gledatelje da ni ne govorimo, Zagrepčani su već izdvojili novaca koliko bi bilo dostatno za dva nova, pristojna stadiona. Baš to vrijeme Milan Bandić kao grdončelnik bio je tu, zadužen za projekte popravka maksimirskog stadiona, a kad se s time nije uspjelo, a nakon trijumfa reprezentacije, rekao je da će sagraditi novi stadion.
Samo je iznova oživio ideju o „Plavom vulkanu„ na Kajzerici. Sve je sporno u toj priči, i pretijesna lokacija (ako ne računamo da se neće rušiti pola Velesajma i zauzeti Hipodrom), sporni je i zastarjeli projekt, sporno je i samo ime stadiona. Jer, ako ga već želite graditi pod egidom nacionalni, pa ako ste i izvukli projekt star 10 godina, namijenjen prvotno Dinamu, pa ne možete ga onda još nazvati i – plavi!
Srećom, ta je suluda ideja propala. No, dobili smo još luđu, svi bi trebali zaglibiti u Blatu.
Sve skupa ideja je to ljudi koji su već postavili tko zna koliko broj kamen-temeljaca za kampove reprezentacije, nije napravljen niti jedan, osim iskopanih rupa za stijenje pokupljeno s otpada, a koje je glumilo kamene temeljce.
Mediji su sumnjičavi i skloni ismijavanju, ne vjeruju u Blato. Pa, nitko osim Davora Šukera i Milana Bandića ne vjeruje da bi to moglo zaživjeti. Čak ni novi direktori, izvršni u Savezu,
“Ništa nije definitivno. Još je mnogo toga u kombinaciji, ali moja želja je da reprezentacija igra diljem Hrvatske, da gostuje u svim gradovima”, rekao je izvršni direktor HNS-a Marijan Kustić.
Hajde, konačno je i u tom Savezu netko pri zemlji. Kako, recite, kako naći novac i za obnovu Maksimira i gradnju nacionalnog stadiona? Gdje naći 150-200 milijuna eura. Još je veća tlapnja da bi sve gotovo bilo za dvije godine. Pa u tom razdoblju ne mogu se ishoditi ni papiri. I sve to u zemlji gdje većinu utakmica gleda nekoliko stotina ljudi.
Realan čovjek ovako promišlja, pa tih dvjestotinjak milijuna kuna dovoljno je da se obnovi pet stadiona u Hrvatskoj i na svima bi Hrvatska mogla igrati. Ali, tada mogućnost manipulacije opada, taj posao nije više tako interestantan za pospremanje onoga što ne vidimo.
Podsjetnika radi, u Maksimir, koji se raspada, uloženo je već 800 milijuna kuna. Stadion nije nego za otpad, miniranje doslovce.
Nakon srebra u Rusiji svi su se uzbudili, u Savezu su pomislili kako ih sad država ne može odbijati. Čelnici su se složili da takav uspjeh zaslužuje izgradnju nacionalnog stadiona i da je sramota da hrvatska nogometna reprezentacija koja već 20 godina aktivno sudjeluje na svjetskim i europskim prvenstvima (izuzev 2010. i 2000.), nema svoj dom. Pa je tako prvi čovjek Savez Davor Šuker je u četvrtak kako je cijela situacija oko stadiona blizu realizacije i da ćemo za tri godine imati nacionalni stadion. “Neka svatko odradi svoj dio posla i nadam se da ćemo uskoro imati prekrasan stadion, a idealna je lokacija Blato. Dok ga, eto, nije demantirao predstavnik vlasti Savezu, Marijan Kustić.
Na istom tragu razmišljanja je i Hajduk. Kojeg se inače ne pita ništa, niti uzima za ozbiljno,
“Hajduk se protivi gradnji nacionalnog stadiona, smatramo da u ovom trenutku nismo dovoljno bogata država za investicije takve vrste. Naš stav je da je bolje ulagati u kampove i lokalnu infrastrukturu, jer u prošlosti je bilo mnogo promašenih investicija, a zna se tko na kraju sve to plać, koje nisu opravdale ulaganja”, poručili su iz splitskog kluba.
Poput Kustića, Hajduka, razmišlja i izbornik Zlatko Dalić, čestitamo mu na iskrenom mišljenju. On je izričito potvrdio da će reprezentacija i dalje igrati svugdje po Hrvatskoj. Nije nam jasno to „i dalje“, jer nekako smo dojma da se baš i nije igralo širom Hrvatske.
Neprijeporno jest da HNS vlastitim sredstvima ne može izgraditi stadiona pa stoji pitanje kako će se prema ovoj temi postaviti Vlada i Grad Zagreb. Oni su tek deklarativnoza takav projekt, ali još uvijek je sve samo na pričama. Kad čuju o kojim se svotama radi brzo će se pribrati. Kao i sve vlasti dosad.
