Prošlo je 5 godina otkad je Maksimirska 128 izgubila svog najvećeg pripovjedača. Čovjeka koji je svojim tekstovima i knjigama dugi niz godina približavao situaciju u Dinamu njegovim navijačima. Uvijek su mu navijaći bili na prvom mjestu jer on sam bio je jedan od njih.
Rođen je 1. siječnja 1953. u Vugrovcu. Novinarstvom se počeo baviti u vojsci, a po povratku iz iste počeo je raditi za Studentski list, a nakon njega dolazi u Sportske novosti. Htio je biti redatelj, ali na našu sreću nije uspio upisati studij režije. Pisao je o svima, divio se Prosinečkom i Bad Blue Boysima, kritizirao Canjugu i Mamića koji je čak kleknuo ispred njega u želji da napiše nešto lijepo o njemu.
Ovaj tekst poslužit će kao podsjetnik na neke njegove tekstove o navijačima, trenerima, upravom i igračima.
O odnosu BBB i Mamića
“Jer, Zdravka Mamića je pokušao od Dinama udaljiti Franjo Tuđman, nije ga volio ni Gojko Šušak, pokušao ga se riješiti i Ćiro Blažević, želio ga je likvidirati i trgovac oružjem Zvonko Zubak, no preživio je sve oluje. Provukao se kroz “Scile i Haribde”, prišmajhlao se i Milanu Bandiću i navijačkoj Udruzi, ali navijaše nije uspio potkupiti. Oni vole klub iz ljubavi ne iz koristi.”
O Bad Blue Boysima
“Oni su zapravo zadnji čuvari purgerskog duha, kojega još ima samo u “rupama” i špelunkama po Dubravi, Trešnjevci, Črnomercu i Novom Zagrebu, te nekim gornjogradskim salonima, gdje se još uvijek govori njemački. Oni su se sedam dugih godina borili za Dinamovo ime i pobijedili čak i državni aparat, koji je to ime htio zatrti. Zbog transparenta “Dinamo svetinja” pokojni predsjednik je dobivao živčani slom. Danas su politički progledali, pa se s maksimirskog sjevera može čuti i osuda službene politike – “HDZ pederi, državu ste sje….! Za njih su nedodirljive četiri stvari; Zagreb, Katedrala, Uspinjača i Dinamo.”
O Zdravku Mamiću
“Tamo sam (Kašina kraj 70.-tih godina) se prvi put susreo sa Zdravkom Mamićem, koji je strepio nad karijerom brata Stojka, najnadarenijeg nogometaša od svih Mamića. Već tada sam shvatio da je novac jedna od najvažnijih stvari u njegovoj životnoj filozofiji. Rekao je: “Iz djetinjstva se sjećam samo ljudi koji su mi davali lovu…”
O Cici Kranjčaru
“Godinama je Cico Kranjčar bio zaštitni znak Dinama i njegovog atributa kao gospodskog kluba, jer njegov nogomet je uistinu bio – aristokratski. Još su mi pred očima “oksfordi” i “sombrera”, još se sjećam kako je cijeli Zagreb drhtao kad se slupao u “Topolinu” i s kakvim strahom su se čekali izvještaji iz bolnice.”
O Niki Kranjčaru
“Nike Kranjčara, koji nikada nije rekao niti jednu riječ protiv Zagreba, Dinama, Mamića, bilo koga, iako je baš ovdje trebao postati hrvatski Beckham, iako je bio najpopularniji nogometaš koji je ikad hodao Zagrebom. Niko je ostao čvrst i uspravan.”
Prosinečki
O Robertu Prosinečkom za kojeg jednom priliko rekao da je igrač koji je došao najbliže savršenstvu:
“Najtalentiraniji hrvatski nogometaš uopće. Otjeran u Zvezdu, gdje je napravio veliku karijeru, prvi hrvatski nogometaš koji je osvojio Kup prvaka. Na žalost, ne i s hrvatskim klubom. Za njega su se otimali Juventus, AC Milan, Real Madrid. U Barceloni je dijelio svlačionicu s jedinim pravim Ronaldom. Iz Dinama ga je otjerao Ćiro, rekavši: “Poderat ću svoju trenersku diplomu ako Prosinečki postane igrač!”
Miljenik navijača
Ovu su samo neki citati iz njegovih tekstova i kolumni. 2004. objavljenja je knjiga sa njegovim kolumnama “Priče iz maksimirske šume”
Tomo Židak bio je kroničar Dinama, ali i njegov najveći navijač. Nama mlađima postao je uzor te smo iz njegovih tekstova učili o Dinamovoj prošlosti, a zbog kolumni se zaljubljivali u plavu boju, a to je ljubav koja traje vječno.
Koliko je važan i bitan govori i inicijativa da se prilaz kod stadiona nazove njegovim imenom. Stari Boysi govore kako bez njegove promocije i podrške navijačima Bad Blue Boysi ne bi bili tako utjecajni.
Njegovi tekstovi živjet će vječno i trebali bi biti lektira svakom navijaèu Dinama ili onima koji će to tek postati. Hvala mu na tome.
