Brojne rekonstrukcije i uljepšavanja nisu mogle popraviti dojam da je zagrebački sportski hram definitivno jedno od najružnijih mjesta za odigravanje nogometnih utakmica u Europi…
Na stranu brojni arhitektonski promašaji ovog disproporcijonalnog zdanja, Maksimir ima mnogo veću ulogu od nogometa, kroz povijest je često bio svjedok brojnih društvenih promjena…
I ove nedjelje Maksimir će biti indikator promjena u hrvatskom društvu. Ne možda tako izraženo kao primjerice 13. svibnja 1990. kada su hrvatski građani stali na sred Maksimira i kazali dosta teroru nad Hrvatskom.
Nakon toga usljedila je nova borba i to protiv autoritarne politike Franje Tuđmana. Navijači su i 14. veljače 2000. pokazali beskompromisnost ka ostvarenju svojih ideala, borba za ispravnu stvar je tog Valentinova obilježila Maksimirsku 128. Zagrebački fakini taj dan nisu proveli u kinu s djevojkom već pred zapadnom tribinom u borbi za povratak imena njihove jedine ljubavi.
Uz sve svoje nestašluke i obilježja kontroverzne subkulture, upravo su ti mladići bili jedina prepreka surovosti sustava i samovolje pojedinaca gladnih interesa. Mnogo puta dosad pokazalo se da je borba za viši cilj u režiji mladih buntovnika, neizvediva bez podrške “običnog puka”. Godinama su najglasniji Dinamovi navijači upozoravali na korupciju i bezakonje u njihovom klubu, peticije, prosvjedi i dokazi nisu imali prevelikog učinka sve dok jednog dana Vlast nije odlučila konačno završiti priču sa Glavom i njegovom izrugivanju cjelokupnom narodu. Licemjerni mediji su tek onda dočekali svojih pet minuta i “razvalili” na udarne naslovnice ono što je davno trebalo biti osvijetljeno. Mamić im je ionako uvijek bio medijska zvijezda broj 1. A onda…
A onda se dogodio kliker i u “uspavanoj” publici, svim onim simpatizerima Dinama, “Zagrebu bez identiteta”, svima onima koji su godinama sa strane šutili i nadali se da će se možda opet jednom ponoviti “Arsenal” i huk koji se čuo do Gorice. Vjerujte nisu redovi za ulaznice do “bacača diska” zbog nekih novih klinaca Pjace i Ćorića, uvijek je bilo talenata, oni dolaze i odlaze, baš kao i treneri i uprava. A navijači ostaju i ne trpe nepravdu.
Javile su se prve naznake da još ima nade, da nije Dinamo još rekao svoju zadnju riječ. Nanjušio je narod da se ponovno nešto događa, Maksimir je još jednom simbol bunta i promjena. Dinamo nije privatni posao pojedinca. Dinamo je zajedništvo svih onih koji ga vole bez interesa. Onaj osjećaj pripadnosti kojeg svi tijekom života traže. Onaj osjećaj prije utakmice pred prepunim stadionom kada te prolaze trnci, osjećaj da si dio nečeg velikog i ispravnog. Više od svih pokradenih milijuna ljudi žale za povratkom njihove najdraže vrijednosti. Lopovi vratite nam emociju koju ste nam godinama krali!
>>>GLAS NAVIJAČA DINAMA O ZDRAVKU MAMIĆU: ‘Kad se svoj gospodi daš, zadnji ples je onda naš!’<<<
