Susret Hrvatske i Brazila bit će nogometna poslastica godine, nešto o čemu će generacije pričati.
Na tu temo smo razgovarali s proslavljenim hrvatskim trenerom, bivšim igračem, legendom, Zoranom Vulićem.
“Ovo je moja ljubav, Hrvatska i nogomet! Pa, ja sam prvi hrvatski reprezentativac, pionir našeg reprezentativnog nogometa. Veselim se kao da sam ja odigrao tu utakmicu. Među osam smo najboljih na svijetu, na zadnjem prvenstvu finalist. Mi smo ipak velika reprezentacija. Pa, čak i kad ne igramo naročito”, dočekao nas je ushićeno naš komentator, Zoran Vulić, nekad veliki nogometaš i znani trener.
Zašto ste rekli da ne igramo naročito?
“Nismo odigrali ovu utakmicu protiv Japana kako smo očekivali. Svi će se navijači s time složiti. Ali, mi koji smo igrali nogomet znamo da igraš onoliko koliko ti suparnik dozvoli. A Japanci su nam malo toga dozvolili. Sjajno su nas čekali da nas iskontriraju, nisu ni oni baš uspijevali. I što je utakmica više odmicala svatko se bojao greške. Pa, niti jedan čovjek tijekom 120 minuta nije ostao sam, niti na jednoj strani. Toliko je ta utakmica bila puna striktnog pokrivanja i borbenosti. Mene, pak, veseli, da su ovi što su ušli dostojno zamijenili iscrpljene senatore. To je bio imperativ, jasno. Ali, nitko nije od novih igrača razočarao.. Umiralo se na terenu, ali ne možete očekivati dobiti utakmicu na svjetskoj smotri odmarajući se”.
Jel’ se moglo Japan dobiti prije jedanaesteraca s većim rizikom?
“To vam je hipotetsko pitanje. Što da smo odigrali fantastičnu utakmicu i da smo ispali. A to se često događa. Ovo je bila utakmica dva boksača na duge staze. I niti jedan nije pao, a jedanaesterci su bili nešto kao konzilij sudaca. Samo se sjetim, a ljut sam kakvi smo ljudi, svih omalovažavanja koje je Livaković istrpio. Baš na ovome prvenstvu. Gdje je sav posao odradio korektno, nije možda jednom ili dvaput izletio na neku loptu, odmah su se mnogi sjatili na njega. Očito, čvrst je psihički.”, kaže i dodaje:
“Ovo što je izveo je nadrealno. Sada će se napuniti samopouzdanjem kao balon toplim zrakom. Zbog njega mi je silno drago, ali moramo gledati momčad. Ipak je momčad dobila utakmicu, mogli smo s jednom nakaradnom greškom sve prosuti niz korito. A nismo je napravili, u tako ritmičnoj i teškoj utakmici. I tu isto ima naše vrijednosti. Pitajte Nijemce i Španjolce, zar ne”?
Što mislite, je li Japan najjača momčad od svih ovih s kojima smo dosad igrali, na one iz skupine, Maroko, Kanadu i Belgiju?
“Japan je došao daleko kroz tešku skupinu. Nije Japan po igračima bolji od Belgije, a možda ni od Maroka, nego je našao svoj trenutak i iskoristio ga, te se napunio moći i željom. Protiv nas su došli u zanosu kakvog nisu imali u svojim sportskim karijerama. I kontra takvih momčadi je jako teško igrati. Pa, vidjeli ste kako su se borili, pa i skakali su više od nas, a svi su niži rastom. Igra Japanaca se svodi da vas prisile na grešku, krivi pas, na smetenost. Ali, ajde, to smo izdržali. Nije bilo lako. Možda smo svi prepotentni pa mislimo da sve utakmice moramo rješavati lako s dva-tri gola razlike. Nema toga na svjetskoj smotri. I nikad neće biti”.
Imate li kakvih razmišljanja o pojedinačnim dosezima naših igrača?
“Lovren i Gvardiol zaslužuju sve čestitke. I Livaković, ne zbog samo jedanaesteraca, i ono tijekom utakmice je pohvatao kao ‘batman’. Tu se i on napunio pozitivnom energijom. Ali, naš vezni red od tri sjajna igrača pojela su dva japanska zadnja vezna. Ti su Japanci toliko istrčali i nasrtali da sam u jednom trenutku pomislio da su navijeni kao ‘vekerica’. Pa se naš srednji red umorio i izmjene su bile potrebne, i dobre. O napadačima pričati je u konkretnom slučaju teško. Niti je Petković dobijao lopte, potom ni Budimir, a i Livaja se načekao da lopta dođe do njega. Takva je to bila utakmica. Ali, nisu nam ni Japanci prodavali protuudare. Zaustavljali smo jedni druge, svih 120 minuta”.
Gledamo sada Brazil, naš suparnik u četvrtfinalu?
“A jednom mora doći netko jak, neki favorit. Zašto bi se tome čudili? Da nema Neymara ne bi meni Brazil bio favorit. A Neymara ako zaustavimo onda možemo nešto očekivati. Mi još nismo počeli igrati kako možemo. Ima prostora za biti bolji. Na to se mora računati.”, kaže i zaključuje:
“Pritom, nema svjetske smotre bez šokova, bez senzacionalnih iznenađenja. Moramo vjerovati. Moramo vjerovati, bez vjerovanja ne možete uspjeti. Protiv Japana bilo je kriznih trenutaka, ali se vjerovalo, borilo. I bili smo nagrađeni”!
