Jedna ovisnost se nerijetko zamijeni drugom.
D.B. ima 35 godina. Njegova priča počinje dok je još bio dijete, velikom tragedijom, a nastavlja se obilježena ožiljcima od igle, ali i onim nevidljivim ožiljcima poznatim samo njemu. D. je pristao ispričati nam svoju priču, a svoj novi život započeo je odlaskom u PB Sveti Ivan.
“Kada sam imao 5 godina, sestra od 7 godina i ja smo doživjeli prometnu nesreću. Vozio je djed koji je umro na mjestu, za volanom. Sjećam se da sam vikao “nonić probudi se!”, mislio sam da spava. Sestra je, zbog nesreće, ostala bez vida na jednom oku i sluha na jedno uho, bila je 19 dana u komi. Meni ni dlaka s glave nije falila.”, prepričava naš sugovornik.
Oca , na neki način nije imao. Plovio je, a kad je sišao s broda počeo je piti i roditelji su se rastali. Tata mu je bio alkoholičar, a kasnije je i umro od ciroze jetre, kaže D. Nije imao muškog uzora. Mama se potpuno posvetila sestri, naravno, a on je imao potpunu slobodu i prostora za manipuliranje.
“Prvi doticaj s drogom bio je u obliku snifanja ljepila. To je trajalo jako dugo što mi je spržilo mozak. Ljepilo je najjeftinija droga i najdostupnija. Nakon ljepila, prebacio sam se na marihuanu, što je isto tad bilo jeftino. Kasnije su se redali bomboni, speed i sve ostale droge koje možete zamisliti. To je trajalo godinama. “, opisao je svoje početke s eksperimentiranjem drogama
U paklu heroina
“Sa 17 godina prvi put sam probao heroin. I svidio mi se. Da sam bar taj prvi put povraćao, da mi je bar bilo loše. Ali nije. Teško je opisati taj osjećaj. Najveći užitak koji poznajete pomnožite sa 50. Heroin sam u početku šmrkao, no vrlo brzo sam prešao na introverzno, na iglu. Unošenje heroina putem igle puno je jeftinije i puno je jači osjećaj. Nakon prvog puta nemoguće je navući se, to su mitovi. Uzimanje heroina je bilo ekipno. Nitko od nas nije mislio da ćemo se navući na to. Bili smo djeca, nismo razmišljali. Tada ni u najluđem snu nisam pomišljao da ću biti danas u Jankomiru.”, kaže nam.
A kad nemaš novaca za dop, u stanju si napraviti sve. Spreman si na sve kako bi došao do novaca, od krađa, manipuliranja, laganja, nabavljanja drugih vrsta droge ljudima, da bi došao do one koja tebi treba. Začarani krug. Tu nije samo heroin u igri, nego sve vrste droge. A i prodaja terapije je normalna stvar. D. je jedno vrijeme dobivao 15 tableta dnevno i sve je prodao.
“Kad sam otišao u vojsku, tamo sam imao pristup svemu, u roku pola sata sam mogao nabaviti dop. Prvi put sam se i predozirao u vojsci, na “čučavcu”. Probudio sam se nakon nekoliko sati sav nikakav, ubijen. Hvala Bogu da sam se probudio.”, opisuje trenutak kada se prvi put predozirao.
Vrlo brzo je i njegova mama saznala što se događa, nalazila mu je “opremu” koju je pokušavao pravdati glupim izgovorima.
Jedna večer je bila presudna njegov za prvi odlazak na liječenje, priča nam: “Išli smo van, napili smo se, a jedan dečko je imao neku tabletu koju sam mu uzeo iz ruke i popio. Nisam ni pitao za šta je. To je bio Haldol (tableta za duševne poremećaje). Nuspojava od Haldola je kočenje, što dolazi nakon par sati. Igrali smo stolni tenis kada me je uhvatilo to kočenje.”
Neuspješna liječenja
Odveli su ga na hitnu, na psihijatriju, gdje su mu preporučili da ode na liječenje. Kako kaže, bio je cijeli izboden.
“Poslušao sam ih i otišao u Psihijatrijsku bolnicu na Rabu. Tada na Rabu nije bilo niti jednog narkomana. Njima sam bio zanimljiv, no nisu znali što da rade sa mnom. Psihijatrica mi je predložila da odem u Psihijatrijsku bolnicu Lopača jer je ona tamo radila te je rekla da su uvjeti dobri. Oni su tada i mislili da rade najbolje. Glavna doktorica u Lopači bila je doktorica Vulin, a ona je od narkomana radila zombije “šopajući nas” svakakvim tabletama, samo ne pravom terapijom.”, opisuje iskustvo koje mu je stvorilo otpor prema liječenju.
[box type=”warning” align=”” class=”” width=””]Ujutro bi nas digli i gurnuli nam u usta jušnu žlicu punu tableta, isto su ponavljali poslije ručka i navečer. Tamo sam mjesec i pol doslovno prespavao, dok nisam “oguglao” na tablete. Bio sam u Lopači 11 mjeseci, kada sam pobjegao tijekom radova u bolnici. [/box]
Naravno, ovo liječenje je bilo bezuspješno pa se brzo vratio starom životu, a društvo mu je tada radila i cura koja je, također, bila ovisnica. No, ovisnost iziskuje i puno novaca.
“Brzo sam se vratio u kolotečinu. Međutim, trebalo mi je novaca da bih financirao ovisnost. I cura i ja smo tada bili u tome pa sam tako počeo i raditi s tim. Čim počneš raditi, imaš i puno novaca, a posao ti ni ne treba. No, to vuče za sobom i ogromne probleme. Prvi put smo s heroinom pali u Istri- cura, prijatelj i ja. Velike količine heroina su nađene kod prijatelja, koji je i preuzeo sve na sebe. Dva dana smo proveli u Pazinu na policiji, a policija nam je za to vrijeme ušla u stan gdje su našli svašta, od droge do pribora.”, nastavlja D. svoju priču.
“Cura je tada otišla na Čiovo, u žensku komunu Susret, a ja u komunu u Cisti Velikoj. Cura je u komuni izdržala 9 mjeseci, a je mjesec dana. Prvi dan sam došao u komunu nadrogiran i sve mi je bilo divno i krasno, a drugi dan sam već htio izaći van. Tada tamo nisi dobivao ni tabletu protiv bolova, a kamo li terapiju. No, uspio sam izdržati mjesec dana. Tamo sam se i fizički skinuo s heroina, na suho, bez terapije. Odvratan osjećaj. Ne možeš spavati, svaka kost u tijelu boli… ne znaš za sebe. Tjedan dana nisam mogao apsolutno ništa. Međutim, čim sam izašao sredio sam si dop. Fizička ovisnost prošla je u roku 10 dana, no psihička je ostala jako dugo.”, opisuje komunu u kojoj je proveo kratko vrijeme, no dovoljno da shvati da mu taj princip rada ne odgovara.
Nakon izlaska iz komune i mjesec dana čistoće, odmah si je sredio dop. Kako kaže, tog trenutka se sjeća: “Tada sam se i predozirao i našla me sestra koja mi je spasila život. Da me nije našla danas me ne bi ni bilo. Odvezla me hitna, no na liječenje se više nisam dao. Nakon tog događaja, našao sam posao, u nadi da će me to stabilizirati, da ću se skinuti.”
Puno puta je pokušavao prestati i opet se vraćao starom životu. Bitan je kliker, lampica u glavi, priča nam. U jednom trenutku, odluka se prelomila.
“Ništa ne pomaže dok ti ne klikne u glavi. U jednom trenutku nisam se imao više gdje bosti. Prestao sam se drogirati u dogovoru sa curom. Prestajali smo jako puno puta, ali zadnji put smo počeli uzimati i terapiju kako treba. No, i dalje sam radio s heroinom. Cura je sve skupa bolje shvatila od mene i uspješno se skinula s igle.“, kaže D., otkrivajući nam i drugu ovisnost i napominjući da se svojih dvadesetih godina uopće ni ne sjeća.
S heroina na kocku
“Unatrag 5 godina ovisan sam o kocki. Radio sam s drogom, imao sam novaca, nisam se drogirao, ali morao sam kockati. Htio sam nadomjestiti taj osjećaj uzbuđenja. Kad sam dobio prvih 25 tisuća kuna, jako mi se svidjelo, zamijenio sam jedno s drugim. U trenutku kad sam u casinu osjećam se super, dobio ili izgubio. Izađem, dvije minute razmišljam o tome, peče me savjest što sam izgubio novac, no već drugi dan razmišljam kako ću napraviti taj novac. Znao sam gubiti po 20,30 000 kuna odjednom.”, kaže ističući da je u Jankomir došao zbog heroina, tj. zbog skidanja s terapije.
U bolnici je otkrio i kocku, nastavlja D. : “Da riješim barem jedan problem, bar tu terapiju, bio bih presretan. No, problem s kockom puno je veći i teži za riješiti. Psihijatar me pitao je li mi teže bilo skinuti se s heroina ili s kocke. U tom trenutku, rekao sam s heroina. No, s kocke se još nisam skinuo. Sad kad razmišljam- s kocke je teže.”
Primaran cilj mu je skinuti se do kraja s terapije, ali, kako kaže, kocke se jako boji. To je kronično recidivirajuća bolest za koju terapija ne postoji.
“Meni taj heroin trenutno nije problem, gotovo da sam zaboravio na njega. Nikada, u svom narkomanskom stažu nisam bio na toliko malo terapije, jedan normabel i 1mg heptanona. To mi je veliki uspjeh, iako se želim do kraja skinuti. Ali kocka je jako teška. Nedavno sam opet napravio recidiv, opet sam ušao u casino. A recidiv u kocki je nevidljiv. I za kocku nema “čarobne pilule”, nema terapije kao kod narkomana i alkoholičara.”, uspoređuje D. ove ovisnosti.
Ožiljci za cijeli život
“Prijatelji su mi pokušavali pomoći, bilo je nekoliko intervencija, no kad su vidjeli da ne uspjevaju, prestali su se družiti sa mnom. Ostali su samo oni koji su se drogirali, poput mene. Okružio sam se takvim ljudima, što mi je tada odgovaralo. S mamom ne živim 12 godina, mogao sam joj lagati koliko sam htio. Bilo je kriza u našoj komunikaciji, jedno vrijeme nismo ni razgovarali. No, sada smo dobro, posjećuje me u Jankomiru.“, priča naš sugovornik i opisuje narušene odnose.
Jedan trenutak ostao mu je urezan u sjećanju, ali je i poticaj za odrađivanje liječenja do kraja.
“Sa sestrom nisam imao neki odnos, ali zbog krize s mamom smo se zbližili i čujemo se sada redovno. No, njena djeca me praktički niti ne znaju. Ovo ljeto smo imali radove na vikendici, a njena trogodišnja kćer, kad je vidjela mene, pitala je svog tatu: “Tata, tata, zar još radnik radi?” U tom trenutku srce mi je puklo. Nećakinja me ne prepoznaje, misli da sam radnik.”, priča nam s tugom u glasu.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]O svojim problemima mogu pričati otvoreno, no ne volim baš pričati. Ipak, preko ljeta, ne moram ništa ni govoriti, ožiljci po nogama i vene govore sve i ljudi to primjećuju. Da je lijep osjećaj, nije, nije nikako lijep osjećaj. No, to su moji ožiljci i ja ih moram nositi. Nosim ih i ne sramim ih se jer su moji. Tko hoće nek ih gleda, tko neće ne mora.[/box]
Svoj život počinje ispočetka, poput nanovo rođene osobe koja porušene kule odnosa oko sebe, počinje opet graditi. I ne traži opravdanja za svoje postupke, ne savljuje krivicu na druge, nego pokušava realno sagledati svoju prošlost, ali i budućnost.
“Sada sam se vratio u staro društvo, krenuo sam malo gledati utakmice. Prijatelji me podržavaju i ne žele me previše ispitivati, no šokirani su zbog kocke. Iskreno, sve skupa nije utjecaj društva i ne mogu se pravdati društvom. Užitak je bio okidač svega, ali i nedostatak muškog uzora. Da sam imao čvrstu mušku ruku, možda bi sve skupa drugačije završilo. Kad se okrenem unatrag, daj Bože da tog drogiranja nije nikada bilo. Žalim za narušenim odnosima u familiji gdje sam prevario sve oko sebe i pokrao. Zbog majke koja je toliko propatila zbog mene i predbacivala sebi. Boli me što nemam normalan odnos sa sestrom, što me nećakinja ne zna, nego misli da sam neki radnik. “, priča nam dalje.
Plan za budućnost
No, strah zbog nove, zlokobne ovisnosti prisutan je. Prisutna je i jaka želja da put kojim je krenuo bude uspješan, a koraci odlučni.
“Sve skupa mi je poticaj da završim cijelu priču, da krenem iz početka. Ali bojim se, jako se bojim te kocke. U Jankomiru sam dva mjeseca. Ljudi primjećuju promjenu na meni. PB Sveti Ivan puno mi je pomogla, njihove grupne terapije pomažu mi jako puno, kao i razgovori sa stručnjacima u toj bolnici.”, pohvaljuje PB Sveti Ivan i doktore koji rade s velikim entuzijazmom.
Također, postoji i plan za dalje, a taj plan nam je D. i otkrio: “Imam plan za dalje. Iz osnovne sam se ispisao, ostao mi je još jedan razred koji planiram završiti. Također, planiram naći posao kad odem iz Jankomira. U meni se nešto prelomilo. Moja psihijatrica mi je govorila da ću cijeli život biti na heptanonima, ali neću. Moram se skinuti s toga do kraja.”
Ovakvu želju i entuzijazam rijetko srećemo. A daju nadu i vjeru u neko bolje sutra. Zbog nas koji sve te priče promatramo površno, bez zadiranja u svijet u kojem se ovaj mladić slučajno našao. Ali i zbog velikog broja njih koji još nisu napravili taj odlučan korak poput D.
I na kraju, zbog njega koji je, zaglavivši u paklu, ipak našao svoj put natrag te ga popločao iznimnom snagom iz koje će energiju crpiti svi oni budući liječeni ovisnici, a koji se tek trebaju naći na ovim stazama.
