Komentar koji morate pročitati: Riječi legendarnog kroničara Vatrenih možda će ući u povijest

530
Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Tužna je usamljena ljudska duša, nesposobna da napravi nešto izvanredno, da zadivi svijet i ljude oko sebe. I u sadašnjem času, u slavlju naših nogometaša nakon pobjede protiv Engleske i plasmana u finale svjetske smotre (ma kakav san, nema tako lijepih snova, op. p.) shvatili smo zašto dosad nisu pružali ono što od njih očekujemo i što objektivno mogu. A oni su, sada vidjesmo, svjetski vrh.

U problematičnim nogometnim okolnostima naša reprezentacija je izgubila podršku koju su ovi momci tako željeli. I sad kad su je napokon osjetili ne možemo ih prepoznati, šamaraju tkogod im dođe nasuprot, trijumfiraju, prijete da uzmu naslov svjetskog prvaka.

Trebalo im je samo malo pažnje, podrške, ljubavi, kao razmaženom zapuštenom djetetu. Svojim izvrsnim igrama pod Dalićem, na kraju kvalifikacija i u skupini opet su privukli i navijače, a kad su osjetili njihov dah na svojim vratovima, kad su vidjeli trešnju tribina njima u čast onda ni zahuktala Engleska ne predstavlja problem, makar i povela na startu utakmice.

Priznajemo, a sram nas je sad, u prvome dijelu izgledalo je to nespretno i slabo, no drugo poluvrijeme protiv Engleske najboljih je 45 minuta hrvatske reprezentacije u povijesti! Ni manje, ni više, nego najboljih!

Hrvatska je izjednačila, a potom držala u matu nepristojne Engleze koji, dok su vodili, samo ležali po terenu i krali vrijeme. Oh, kako su glupi ispali, na kraju im je falilo vremena, trčali su za loptom kao ludi, kad je Hrvatska povela izgledali su poput malih džepara koji bježe s ukradenom robom.

Veličanstvena partija Hrvata toliko je dirljiva da moramo reći sljedeće. Naime, u sportu nema tragedije, tragedija je kad avion padne na dječji vrtić, a ne kad bolja momčad doživi poraz. No, simbioza s navijačima, narodom koju su ovi momci predvođeni sa skromnim Zlatkom Dalićem uspjeli sa svojim pukom, ma sve to nas tjera na stav da bi poraz u ovoj utakmici bio shvaćen kao tragedija.

A ovom narodu, podijeljenom i osiromašenom, poprilično je dosta tragedija. Mnogima su tragični svi dani koji žive, a sad se vesele. Kako, zašto? Pa, antropolozi i sociolozi će davati svoja razmišljanja, sve su to pucnjevi u prazno. Ljudska duša je tu da se veseli, da bude zajedno s drugim dušama, a sve su nam to nogometaši priuštili.

Njima je to nedostajalo, kada su dobili podršku postali su najbolji. Nitko nije otok, nitko ne može sam. Mi smo bili s  njima, oni s nama. To je bilo tako lijepo da ćemo iznova ponoviti, ma nema ovako lijepih snova.

Ne da nema, nego ih najluđi pisac nije mogao ni napisati, izmisliti, misaono dokučiti.

Autor: Andrija Kačić Karlin



Komentari