‘Kad nema vizija, onda nema pomoći’: Kako je propao kultni zagrebački klub

158
Photo: Borna Filic/PIXSELL

Hrvatski sport dijeli sudbinu sve siromašnijeg hrvatskog društva. Više nije niti zanimljiva vijest kada neki klub propadne, nestane sa scene, a izvlačenje legendarnih klubova uz pomoć poreznih obveznika mora imati svoj kraj. Jer, spašavati nekog pet puta a da opet propadne, pa zar i to sveukupno nije propast?

Kada su u Zagrebu posrnuli giganti poput košarkaške Cibone i vaterpolske Mladosti, pod hitno su političkim motivima ubrizgana sredstva. No, klubovi i dalje životare, bore se za opstanak u doslovnom smislu riječi.

I dolazimo do grube istine, grub je kapitalizam u kojem djelujemo i živimo. I klub koji neće moći prodati ulaznicu, pretplatu, šal, kapu, zastavu, suvenire – neće moći preživjeti. I tu istinu, nažalost, valja reći i na početku priče o Košarkaškom klubu Zagreb kojem ovih dana prijeti nestajanje, opet u doslovnom smislu.

Klub je na izdisaju, bez novaca, igrača, ispada u Drugu ligu, bez podmlatka. A prije samo sedam godina bio je hrvatski prvak, igrao u Euroligi. Klub koji je proslavio Trnsko, jedan od prvih novozagrebačkih kvartova nesumnjivo je dio identiteta cijelog Zagreba. No, kako mu pomoći?

Smiono djeluju i rečenice osnivača tog kluba, Boška Božića-Pepsija koji se oporavlja nakon operacije u staračkom domu u Vrbiku, vrckav kao i uvijek kaže da ima iznenađujuća rješenja za spas ovog kluba. Kojeg se uistinu može nazvati Pepsijevim djetetom. Međutim…

Upućeni tvrde da je Zagrebov posrtaj počeo upravo s osvajanjem naslova prvaka prije sedam godina, momčad je bila skupocjena, svi su uzeli novce i otišli. Sadašnje ispadanje iz Prve lige samo je epilog basnoslovnih ugovora koje je klub potpisivao s igračima koji su Zagreb ipak shvaćali samo kao prolaznu stanicu. Sad se toga valja sjetiti kada je panika u Trnskom!

Boško Božić to dobro objašnjava:

“Kako siješ, tako i žanješ, a oni su jako loše sijali. Počelo je od megalomanskih planova i ideja, napravili su se ogromni troškovi. Istina, jedanput su postali prvaci, ali vratilo im se minorno od onoga što je uloženo. Sve je to došlo na naplatu ispadanjem u drugu ligu s tendencijom još gore budućnosti. Nemaju igrače za prodaju, nemaju više ni klinaca… Nema više Sesara, Stojića ili Tomića, za koje su dobivali po stotine tisuća eura, a budu li drugu ligu igrali s juniorima koje imaju, neće to biti dovoljno ni za opstanak u drugoj ligi”.

U klubu sad gledaju prema Pepsiju, kao da on ima čarobni štapić. Iako voli reći…

“Mene izgleda uvijek zapadne kad nema ništa, a kad se dijeli šakom i kapom, nitko me ne spominje”.

Da bi se preživjelo valja naći novce. Gdje? Kako? Grad Zagreb je spašavao Cibonu, za Zagreb nema baš sluha. Sad spominjati koji su igrači nastupali u žutom dresu ovoga kluba je bespotrebno, no mi ćemo ih navesti. Josip Sesar, Kruno Simon, Marko Tomas, Ante Tomić, Dario Šarić, Mario Hezonja bili su članovi Zagreba, no u društvu koje nema novaca za popravak krovova od vrtića i škola jedan kvartovski košarkaški klub odavno nije prioritet.

“Ako nam Grad Zagreb ostavi dvoranu na korištenje u trenere da možemo raditi s djecom, nastavit ćemo, ali ako nam ukinu neke povlastice jer smo ispali u drugu ligu, zatvorit ćemo klub, pa neka se netko drugi bavi košarkom”, priča direktor kluba Ivan Božanić.
Kada je klub nakon nekoliko godina napustio i trener Jusup bilo je jasno da se bliži kraj. Čovjek je sav nesretan rekao: „Pa, ja ne mogu hraniti svoju obitelj poslom u Zagrebu”.

Prije odlaska već je upozoravao: „Odlaze najbolji igrači, neće to na dobro”.

I nije.

Kad kriza počne svi napuštaju brod. Roditelji ispisuju djecu, omladinski pogon nestaje, a pravilnici Saveza ne idu na ruku ovakvim sredinama koje stvaraju igrače a nemaju novaca da ih zadrže.

Zagrebu je išlo neloše i kad je Pepsi otipao 1999. godine. Klub je vodio i Tomislav Karamarko, novac se odnekuda znao iznaći, ali bilo je puno toga i na „dođem ti”. Kako je novca nestajalo tako su svi odlazili. Klub su pojele ambicije i nezajažljivost. Danas nema ni za čaj u svlačionici.

Teška je to istina, da ovakav klub nestane, kao prebrisan spužvom na ploči. No, da mu Grad Zagreb i pomogne koliko bi se dugo čekalo na novi posrtaj.

“Kad nema vizija, onda nema pomoći”, govori Pepsi Božić. I tu je posve u pravu.

No, u našoj košarci, ne samo u KK Zagrebu odavno nema vizije. Zato i sve propada.

Autor: Andrija Kačić Karlin



Komentari