Ispovijest jednog Bad Blue Boysa: ‘Gdje su nestali mangupi ovog grada?’

Zagrepčanin više nije mangup, romantičar, sanjar, on je postao malokrvni letargičar.

Gdje je nestala ljubav? Što je s vjerom, ponosom? Što je s gradom koji je nekada disao za klub? Što je s onim romantičnim mangupima ovoga grada? Nikome nije jasno da je nekada vojska od par tisuća ljudi, spala na par stotina ratnika koji ne odustaju, koji se bore i ratuju sa svima za sjećanja na nešto što nije bilo tako davno. Ali, što je s ostatkom te plave armije, što je s građanima koji su isto tako voljeli taj klub i živjeli za njega?

Kamen Ingrad 2006. godine, pun stadion, protivnik nimalo atraktivan… Danas se jedva skupi 10 000 ljudi za Juventus, Hajduk, Sevillu. Tužno, sramotno i jadno, grad je tu, kluba nema, točnije više nije naš, no klub je izdala vlastita vojska! Izuzev ovih par stotina sanjara i entuzijasta koji žive u prošlosti, bore se u sadašnjosti za budućnost, za budućnost ovog grada i kluba, za buduće generacije koje nam dolaze- Želimo da oni imaju ono što mi nismo imali u ovoj borbi, da imaju svoj klub i pun stadion.

Naša generacija je odrasla i stasala u borbi, sjećanja na pun Maksimir su nam blijeda, ali ih imamo. Slušali smo priče, gledali videe i slike i zakleli smo se sami sebi, gradu i klubu da ćemo unatoč svemu ostati u toj borbi, ostat ćemo u ovom jadu i u ovoj bijedi, radi njih, radi klinaca koji nam dolaze.

‘Mi ne možemo odustati’

Ostavit ćemo nešto budućim generacijama, nešto što mi nismo imali, bez obzira na to što Zagrepčani odmahuju rukom na spomen Dinama, bez obzira na to što su Zagrepčani postali pasivci, što su izdali simbol grada. Izdali su prije svega sebe, jer znamo da Zagreb i Dinamo jedno bez drugog ne idu.

Zagrepčanin više nije mangup, romantičar, sanjar, on je postao malokrvni letargičar. Međutim, postoji i ona druga skupina, oni su ostali su vjerni svome, doduše malo ih je, ali su tu i ostat će. Oni će ostati na braniku svoga grada i “njegovog” kluba, ovi ljudi znaju da će ostaviti nešto klincima koji stasaju na zagrebačkom asfaltu, ostavit će nešto budućim sanjarima i mangupima, stvorit će svoj svijet u ovom gradu, svoj san će živjeti ulicama svoga grada i tribinama svog Maksimira. On možda više nije naš, ali će biti.

Vjera i odanost krasi svakog zagrebačkog mangupa zbog čega ne smijemo odustati. Ne možemo odustati niti zbog poštovanja prema generacijama prije nas koje su rušile Jugoslaviju, Tuđmana, Canjugu, vratile ime “Dinamo” i stvorile grupu, ne možemo ni radi generacija koje tek dolaze, ni radi ovog grada, njegovih ulica, velikana i slavne povijesti.

Ne možemo odustati radi samih sebe, mi nismo takvi, mi nismo beskičmenjaci, pasivci i malokrvni jadnici koji misle samo na sebe. Ostajemo mangupi i sanjari, ostajemo Zagrepčani, Dinamovci, ostajemo vjerna vojska svog grada i “njegovog” kluba, zbog povijesti, tradicije, ali i budućnosti. Kao što smo mi odgajani, odgajat će ove ulice  nove mangupe i romantičare, sanjare… baš onakve kakvi Zagrepčani jesu!

Komentari

Komentari